Prvi koraci, slova, miris lipa i žubor Lima u sedmoj deceniji prošlog vijeka, ostavili su neizbrisiv trag u odrastanju generacije koja se nadahnjivala prošlošću grada, istorijskim znamenjima, reliktima stare arhitekture, čarima ulica i parkova, a prije svega dragim, časnim, toplim ljudima našeg kraja. Svaki dolazak sa studija u Ivangrad, ispunjavao mi je dušu i bio lijek protiv nostalgije.
Nedovoljno se zna, a još manje ističe da Berance ne odlikuje samo svojevrsni gorštački etos, formiran u specifičnim uslovima života, već i i ono što u kulturnom i duhovnom pogledu imaju civilacijski razvijeniji narodi. Ova druga osobina ne potire prvu već doprinosi da se ono što je uže, zavičajno i tradicionalno, pa samim tim u nečemu ograničeno, prevazilazi i nadopunjuje univerzalnijim vrijednostima.
Daroviti pojedinci iako rađani u siromašnoj, ali i u sredini odakle su potekli mnogi umni i priznati ljudi, uspijevali su da dosegnu do tih univerzalnih vrijednosti, čime su i svoje Berane i svoju Crnu Goru činili bližom i razvijenijom.
Jedan od takvih izdanaka čuvene beranske Gimnazije je i prof dr Miodrag Bobo Radunović koji je u svojoj karijeri obavljao značajne funkcije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Crne Gore, savjetnika premijera Crne Gore, ministra rada i socijalnog staranja i ministra zdravlja, direktora beranske bolnice, ljekara, humaniste i priznatog hirurga, dekana Medicinskog fakulteta, eminentne visokoobrazovne ustanove.
Radunović predaje na Medicinskom fakultetu predmet „Hirurgija – hepatobilijarna hirurgija“, a predavač je, takođe, na akademskim postdiplomskim studijama, primijenjenim specijalističkim studijama na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i Visokoj Medicinskoj školi u Beranama.
Upravo ove redove u Novoj Slobodi posvećujemo njemu, njegovom djetinjstvu, školovanju, životu i radu provedenom prvo u njegovim rodnim Beranama, studiranju u Nišu, a na posljetku i Podgorici gdje je ostvario bogatu društveno-političku karijeru koja je po pravilu išla uvijek uzlaznom putanjom.
Dr Radunoviću možete li nam prenijeti neke vaše impresije početnog školovanja provedenog u Ivangradu?
Prvi koraci, slova, miris lipa i žubor Lima u sedmoj deceniji prošlog vijeka, ostavili su neizbrisiv trag u odrastanju generacije koja se nadahnjivala prošlošću grada, istorijskim znamenjima, reliktima stare arhitekture, čarima ulica i parkova a prije svega dragim, časnim, toplim ljudima našeg kraja.
S nepunih pet godina upoznao sam slova i brojke, zahvaljujući svom prvom učitelju Miomiru Joksimoviću, u Osnovnoj skoli u Trepči, gdje je moj otac bio direktor, a majka nastavnik.
Rasformiranjem te škole i prelaskom mojih roditelja u Ivangrad, moj školski put se nastavlja u Osnovnoj školi „Vukašin Radunović“. Moja učiteljica bila je Stojanka Zeka Martinović, najstarija učiteljica u školi, stroga, pravična, ugledni pedagog.
Bila su četiri razreda i četiri divne učiteljice, naše heroine, autoriteti kojih se s ponosom sjećam. Bile su oličenje dobrote, strogoće, ali i neizmjerne topline. Pedagozi s integritetom, poštovane u školi i u gradu. Pored moje učiteljice, to su jos i Vuka Tomović, Olga Matković i Bilja Dabetić. Svojim znanjem i umijećem mnogim generacijama trajno su udahnule ljubav prema školi i nauci.
Nadahnjivali smo se 25. majem, 29. novembrom, 1. majem, Titovom slikom u bukvaru... Tih dana nosili smo plave titovke s petokrakom, crvene marame oko vrata. Tako smo bili odjeveni i u proljeće 1967/1968. kada je Peko Dapčević otkrio bistu španskog borca, doktoranta sa Sorbone, Vukašina Radunovića, koji je svoj rad na doktorskoj tezi zamijenio puškom, u borbi protiv narastajućeg fašizma.
Nijesmo baš razumjeli šta se sve važno događa tog dana. Razglas, koračnice, muzika, ljudi u odijelima, crna limuzina s crvenom registracijom i plave volge. S godinama, shvatali smo značaj tog datuma, kao i žrtve koju je Vukašin priložio na oltar slobode.
Specifičnost daljeg obrazovanja tadasnjih generacija bila je i ta da u školama u Ivangradu nije bilo engleskog jezika. Izabrao sam njemački jezik, a to je opredijelilo i moje druženje do kraja srednje skole. Profesor njemačkog jezika Velimir Vešo Mališić bio je dobar čovjek i profesor, strog, ali pravičan, priča Radunović i dodaje:
Naučio nas je njemačku abecedu, prve riječi i prvu pjesmu koju smo otpjevali na jednom od roditeljskih sastanaka. Nije nam predavao do kraja osnovne škole, ali je nastavio da nam predaje u gimnaziji. Završne godine osnovnog obrazovanja njemački jezik predavao nam je prof. Budimir Mojašević, intelektualac, pedagog, čovjek sa istančanim osjećajem za prenošenje znanja, podsticanje i razvijanje ljubavi prema germanistici.
Sa ljubavlju se sjećam razredne, nastavnice hemije, Ratke Lutovac, profesora srpskohrvatskog jezika, svog oca i Miloša Ostojića koji nas je opijao svojom poemom „Metohija“.
Matematika je bila u rukama nastavnice Ljubice Vešović. U tajne prvih eksperimenata iz fizike uveo nas je jedan tihi, dobri intelektualac profesor Milutin Barjaktarović. Nikada nije povisio ton, sve vrijeme držao je pažnju svih nas.
Šahovsku azbuku naučio nas je tadašnji direktor škole, profesor Maksim Lutovac, koji je na sebi svojstven način probudio u nama ljubav prema šahu.
Prva iskustva o fotografiji i izradi slika, stekli smo uz profesora Mila Todorovića. Značaj fizičkog vaspitanja shvatali smo uz profesora Miša Čukića i Dobrilu Dobrašinović. Bili smo skup vrijednih đaka, odlični u učenju, sportu, muzici... nestašlucima. Skoro u istom sastavu upisali smo Gimnaziju „Panto Mališić“.
I u Gimnaziji je bilo takođe zanimljivo i ti srednjoškolski dani vjerovatno Vam ostaju u trajnom sjećanju?
Do kraja gimnazijskog školovanja bili smo najbolje odjeljenje, čuveno Ia. Od trideset svršenih maturanata, dvadeset pet je završilo fakultet. Dva puta smo bili prvaci gimnazije u fudbalu (prvi put u drugom razredu) i dva puta u košarci. Tada počinju prve ljubavi, stihovi, popularna frizura tarzanka, farmerice leviske, prve disko večeri u holu škole, uz hitove Željka Bebeka i Gorana Bregovića.
Profesori su za nas bili bogovi, njihov pristup nastavi, đacima, kolegama za poštovanje.
Sjećam se zadimljenih učionica, ložili su se ugalj i drva. Nastava se odvijala bez pauze, uz otvoren prozor. Pamtim istrajnost u objašnjavanju istorije, važnih događaja iz prošlosti, bračnog para Osmajlić, Vula i Zvezdane. Nizali su se integrali i funkcije... Prva znanja o njima stekli smo od profesora Sava Zonjića, neopisive ljudske duše, a potom našeg novog razrednog starješine, magistra kibernetike, profesora Ljubete Bulatovića – genijalca, donekle neshvaćenog u maloj sredini.
U početku napravio je „posjek“ ocjenama. Bilo je 5-6 prelaznih. Prve ocjene bila su grčka slova, alfa, beta, gama, delta... S vremenom navikli smo se jedni na druge. Generacijski blizak, postao je dio nas. Trudili smo se da ne iznevjerimo njegova očekivanja i povjerenje. Sa žaljenjem smo se rastali na maturi.
Profesor srpskohrvatskog jezika Ljubomir Bojović, bio je oličenje pravog pedagoga, roditelja, čovjeka koji je prema svakom đaku imao posebnu empatiju. Imao je vremena, živaca i strpljenja da podijeli znanje i iskustvo. I sada se sjećam opisa „ženskih likova“ u djelima Bore Stankovića, pravopisa Vuka Karadžića, Šantićevog rodoljublja, Nazorovog S Titom naprijed... magle Lelejske gore.
Najbolji đaci u razredu bili su Marija Boričić, danas kardiolog u Beogradu, Mira Dimić, profesor njemačkog jezika, Fahrudin Faka Hadrović internista-nefrolog, Budimir Radošević– elektroinženjer u Vršcu. Nijesu mnogo zaostajali, ali nijesu bili lučonoše, ni drugi iz razreda.
Uz već pomenute najbolje djake, ime i slavu IV-A pronijeli su: Ljubiša Krgović, Bato Stanojević, Saša Nedeljković, Drago Pantović, Zoran Guzina, Momčilo Radojević, Erdal Ramusović, Slavoljub Todorović, Isko Jašarović, Milunka Novović, Željko Pantović, Goran Veljić, Nebojša Lutovac, Dago Šekularac, Senad Ramusović... Svojim životnim dostignućima i profesionalnim angažmanom učinili su vidljivijom i našu gimnaziju i naš Ivangrad na akademskoj i društvenoj mapi regiona.
Koju je grandioznost imala Gimnazija! Luča znanja, oaza kulture i nauke, pritajeni vulkan mladalačke energije koja čeka inicijaciju da eksplodira.
Imena akademika Miomira Dašića, prof.dr Slobodana Tomovića, profesora Jakupa Ramusovića, Venca Vukovića, u tom periodu i direktora Gimnazije, profesora Jezda Ćulafića, Momčila Tomičića, Veselina Rmuša, Živka i Strahinje Vešovića, Sofije Mašović, Dragana Lekića...dostojna su divljenja. Njima upućujem riječi zahvalnosti i poštovanja u ime generacije, u ime onih koje su naučili da budu ljudi.
Poštovali smo profesore u školi ali i van nje, na ulici, u hotelu... Kada bi oni kročili na terasu hotela Berane, trudili smo se da je neprimijetno napustimo.
Berane je uvijek za gradove u okolini bilo mjesto gdje se omladina imala gdje okupljati. Kakve Vas uspomene u u tom pogledu vežu za to vrijeme ?
Za nas, tinejdžere u tom periodu, terasa hotela bilo je kultno mjesto. Muzičari iz regiona izvodili su svoje hitove, čiji su se tonovi sudarali sa žuborom talasa Lima, uz korake dobrih plesača koji su lepršali uz taktove muzike.
Jedna kupačica u fontani, prskana vodom, nijemo je posmatrala mladost i ljepotu Ivangrada.
Kultna mjesta koja su takodje obilježila naše odrastanje bile su buregdžinica kod Suda i slasticara Rekord, mjesta kojima se i danas rado vraćamo. U berbernicu Braha Redžepagića, na kraju glavne ulice, otac me je prvi put poveo na šišanje. Unutrašnjost je bila ukrašena slikama FK Partizan i generacije 1966. koja je igrala finale kupa šampiona.
Napajao sam se njegovom pričom o uspjesima FK Partizan, Ćurkovića, Jususfija, Galića, Vasovića, Paunovića i ostalih. Mislim da je on od mene napravio i danas fanatičnog navijača Partizana.
Sa sjetom se sjećam pozorišnih predstava koje su svake druge subote održavane u Domu kulture. Bili su to dani za pamćenje! Nije bilo jednostavno doći do ulaznica za filmove s borilačkim vještinama i s tematikom iz NOR-a. Frenetičnim aplauzima prekidali smo svaki podvig partizana u borbi s neprijateljem.
Direktor Doma kulture bio je Safo Softić, čovjek iz ugledne gradske porodice, oličenje dobrote i građanske orijentacije. Kada nijesmo mogli doći do ulaznica, niti izmoliti Azipa na ulazu, čika – Safo (kako smo ga zvali) zagrlio bi nas, i ako je bilo mjesta, ispunio našu želju i uveo u salu. Tehničke nedostatke kinoprojektora tokom prikazivanja filma, plaćao je neumjesnim povicima gledalaca, takodje divan čovjek, Miroslav Lutovac.
Sjećam se i onih ubogih nasmijanih ljudi koji su činili dio ivangradskog kolorita –Džoni, Lero, Miško, Amir, Safija, Jora, gospodjica Mitković – kako je voljela da je oslovljavamo i drugi. Bez njih bi gradski duh bio siromašan, a ulice puste bez prepoznatljivog humora i anegdota.
Dr Radunoviću kako ste se opredijeli da upišete Medicinski fakultet i veći dio života posvetite medicini i hirurgiji?
Nakon srednje škole, položio sam prijemni na Medicinskom fakultetu u Nišu. Do samog kraja srednje škole, maštao sam da budem novinar ili diplomata. Čitajući uz oca dnevne novine„Politika“, divio sam se Miroslavu Stojanoviću i Boru Laliću, dopisnicima iz Berlina i Vašingtona. U IV razredu prelomnu ulogu da studiram medicinu imala je profesorica Sofija Mašović, a prof.dr Božina Radević, moj brat od tetke, doajen hirurgije u evropskim okvirima, kome sam se iskreno divio, bio je moja zvijezda vodilja.
Medicinu sam završio u roku, i sa 22 godine i 8 mjeseci, počeo raditi kao najmlađi ljekar u tadašnjoj Jugoslaviji. Direktor Opšte bolnice bio je prim.dr Strahinja Arsović, ugledni ljekar, ginekolog. S uvažavanjem i srdačno odnosio se prema mladim ljekarima. Obavljajući klinički staž, učio sam od doktora koji su za mene bili ne samo učitelji, starije kolege, već i, činilo mi se tada, nedostižni autoriteti.
Zdravstvene usluge građanima pružali su doktori čiji znalački, humani pristup i uspjesi u liječenju ostaju kao vječni svjedoci njihove veličine. Oni su ponos ivangradske bolnice i crnogorskog zdravstva. Sa žaljenjem što ih ne mogu sve nabrojati, s velikim i dužnim poštovanjem, pomenuću prim. dr Raslava Ćira Babovića, prim. dr Jezdimira Bata Raičevica – urologa, dr Pera Perića, dr Milorada Bakića, dr Dragana Kastratovića, prim. dr Mila Miloševića, dr Nikolu Vukelja, prim. Radoslava Zeka Kastratovića, prim. dr Milića Vukanića, prim.dr Milenka Vujovića, dr Miru Bakić, dr Draginju Živković, prim. dr Čeda Pantovića, našeg „šefa“ u Domu zdravlja, izvanrednog dijagnostičara, doktora sa iskustvom Milana Zečevića i dr Baca Golubovića... magistra farmacije Miomira Lalića, dr Grgura Bulajića... dr Rajka Krgovića, dr Miška Kneževića, dr Venca Mićovića, stomatologa, dr Mila Lalevića...
Čovjek do čovjeka, heroj do heroja, ljudi za ponos, spasitelji bolesnih, naši učitelji u savladjivanju praktičnih vještina i odanosti profesiji.To se ne uči u knjigama.
Zdravstvo je u to vrijeme finansirano preko lokalnih SIZ-ova. Zamislite naše razočaranje kada smo platu primali na četiri mjeseca. Uvijek su ljekari davali sebe drugom, odricali se svog komfora, da bi pomogli nevoljnicima, onima kojima je njihova pomoć bila neophodna. Društvo se nikada nije u potpunosti odužilo i na pravi način ispoštovalo zdravstvene radnike.
Oktobra 1983. otišao sam u JNA, sa željom da nakon odslužene vojske počnem specijalizaciju iz hirurgije.Tadašnji ivangradski „autoriteti“ poslali su me na služenje vojnog roka u Novi Sad, iako su ljekari služili na VMA u Beogradu. Ništa to ne bi bilo čudno, da me nijesu uputili u kasarnu Majevica, u minobacačku pješadiju, projektujući da nosim lafet (postolje) od 22 kg. Kakvi autoriteti, takav i uput.
Ipak, zahvaljujući svojoj snalažljivosti, po položenoj zakletvi služio sam kao ljekar u Garnizonskoj ambulanti u Rumi, gdje sam i nagradjen značkom Primjeran vojnik.
Razmišljao sam od kakvog su „štofa“ ti ljudi zaposleni u Vojnom odsjeku, koji su im kriterijumi pri upućivanju mladih u JNA, kao i ko im je povjerio važne uloge u društvu, ali služenje u JNA me je ojačalo i sazrio sam kao čovjek i ljekar.
Svaki dolazak sa studija u Ivangrad, ispunjavao mi je dušu i bio lijek protiv nostalgije. Prolazak kroz Tivransku klisuru, ushićen pogled na grad u daljini koji je remetio dim iz dva gorostasna dimnjaka, sjećanja su koja sa sobom nosi svaki Ivangrađanin tog vremena.
U tajne hirurgije definitivno ulazim oktobra 1984. godine, one prate moj životni put i pričinjavaju mi neopisivo zadovoljstvo.
Počinjem hirurški živjeti i učiti od doajena hirurgije dr Ćira Babovića, dr Bata Raičevića urologa, dr Pera Perića, dr Milorada Bakića i dr Dragana Kastratovića. Bože, kakvi su to bili doktori i ljudi!
Prve operacije, prvi rez na koži, šav, razgovori o bolesti i pacijentu ostali su duboko urezani u moje slike sjećanja.
Vjerovatno Vaše opredjeljenje da se posvetite medicini imalo je uticaja i na Vaše najbliže da se i oni opredijele za medicinu i da upravo veći dio života posvete toj izuzetno važnoj oblasti ?
U intervalu od nekoliko godina moja sestra Lenka i dva brata, Mirko i Miroslav, završavaju medicinu. Nas četvoro stali smo na pijedestal humanosti i nije bilo dana ili noći da neko ne pokuca na vrata roditeljske kuće, tražeći pomoć. Kasnije, uz dvije snahe, bilo nas je šest ljekara različitih specijalnosti.
Najljepši trenuci, kojih se rado sjećam, vezani su za praznična druženja kada je sva porodica bila na okupu. Neizostavna tema bila je medicina. Specijalistički staž obavljam u Opštoj bolnici, a iz neurohirurgije i ortopedije u Specijalnoj bolnici „Vaso Ćuković“ u Risnu.
Od doktora Simeunovića, neurohirurga, ortopeda dr Mija Obradovića, dr Džakule i ostalih, naučio sam osnovne postulate neurohirurgije i ortopedije. Boravak u Beogradu, na Prvoj i Drugoj hirurškoj klinici, Institutu za onkologiju i radiologiju, Bolnici „dr Dragiša Mišović“, učvrstio me je u uvjerenju o kvalitetu ivangradske hirurgije i mojih učitelja. Osjećao sam se superiorno, svjestan onog što sam naučio u Ivangradu.
Završivši specijalizaciju iz hirurgije sa ocjenom A, vratio sam se u Ivangrad i nastavio raditi u Opštoj bolnici. O tom vremenu, o kvalitetu rada, etici i humanosti sud će dati i daju naši pacijenti.
Nažalost, tih godina počinju tamni oblaci da se nadvijaju nad Jugoslavijom, najljepšom zemljom koje više nema. Ekonomska kriza kuca i na naša vrata, i do same pojave „deda Avrama“ plata specijaliste hirurga bila je tri njemačke marke. Zbunjena mladost, pitanja bez odgovora... Zašto smo učili?
Redovi za osnovne životne namirnice, nestašica goriva, negdje već odjekuju zloslutne najave rata i raspada Jugoslavije.
Ono što moram reći, tada je moral i etičnost zdravstvenih radnika ostao na visokom nivou. Kada je završio specijalizaciju, dr Zoran Jovančević bio je prvi anesteziolog u bolnici. Tada tek shvatite koliko sigurnosti i kvaliteta dobija pacijent, ali i hirurška ekipa. Za njim dolaze dr Vesko Gerić i dr Predrag Arsović, a potom dr Miško Miladinović i dr Violeta Manović. Pored prim. dr Bata Raičevića uz akademika dr Draga Vukotića, doajena crnogorske urologije, sa specijalizacije iz Kijeva vraća se dr Dragan Labudović, urolog, i tada i danas oličenje znanja, kolegijalnosti i ljudskosti.
Zub vremena ostavio je traga i u infrastrukturi bolnice i dijagnostičke opreme. To nije smetalo da hirurgija potvrdi da je „kraljica medicine“ jer su nedostatak vrhunske dijagnostike zamjenjivali iskustvo ljekara, znanje i boravak uz pacijenta.
Tradiciju hirurške škole nastavljaju dr sc. Veselin Stanišić, dr Milorad Magdelinić, dr Budimir Dabetić, prvi ortoped.
Svaki dolazak sa studija u Ivangrad, ispunjavao mi je dušu i bio lijek protiv nostalgije. Prolazak kroz Tivransku klisuru, ushićen pogled na grad u daljini koji je remetio dim iz dva gorostasna dimnjaka, sjećanja su koja sa sobom nosi svaki Ivangrađanin tog vremena.
Prošli ste kroz neka ružna vremena koja su, nadamo se, iza nas i valjda se neće nikada ponoviti,ali bilo je i mnogo pozitivnih dešavanja u beranskom zdravstvu ?
Decembra 1997. godine imenovan sam za direktora Opšte bolnice. Turbulentna vremena i događaji pružili su šansu svima da ponesu dio istorije. Najsramnije što sam zapamtio u karijeri, što nikad prije nije zabilježeno, jesu logorske vatre uz alkohol i pjesmu, u božićnim danima, ispred bolnice. Trajale su do 12. januara 2008. godine.
I u tim danima život i rad u bolnici tekli su u skladu s etičkim principima. Pružane su usluge građanima, spasavali su se ljudski životi. Život nije stao, humanost je nadvladala nerazumnost.
Zahvaljujući razumijevanju i podršci koju smo imali od predsjednika Vlade g-dina Mila Đukanovića i tadašnjeg ministra zdravlja dr Miomira Mugoše, uradili smo novi operacioni blok, nabavili novu opremu za rad, revitalizovali sterilizacioni blok. Prvi smo u Crnoj Gori uveli baby friendly program, kojim je omogućen boravak bebe uz majku odmah nakon rođenja.
Ostaće zapisano da ste bili jedan od ministara u prvoj Vladi nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, ali Berane ni u jednom trenutku nijeste zaboravili!
Januara 2004. godine prelazim u Podgoricu, u Klinički centar, a novembra 2006. godine biran sam za ministra zdravlja, rada i socijalnog staranja.
S ponosom pamtim ovaj datum, jer je čast biti u prvoj Vladi, nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, 21. maja 2006. godine.
Radi bolje dostupnosti i višeg kvaliteta zdravstvene zaštite, u skladu sa Master planom razvoja zdravstva, Vlada je uložila ozbiljna sredstva u infrastrukturu i opremu Opšte bolnice i Doma zdravlja u Beranama.
Danas, na zadovoljstvo svih građana i zaposlenih, beranska bolnica ima savremene uslove za rad: pet odjeljenja - odvojeno Infektivno odjeljenje (donacija Caritasa iz Luksemburga), Aneks za neurologiju, savremeni operacioni blok i jedinicu intenzivnog liječenja, koronarnu jedinicu, endoskopski kabinet, ultrazvučni, rendgen i kabinet za CT dijagnostiku.
Sve to ne bi imalo značaja da nema stručnog kadra. Odobrili smo veliki broj specijalizacija i uputili mlade ljekare u veće centre da otkrivaju nova znanja. Danas sa zadovoljstvom konstatujem da je beranska bolnica regionalni centar za pružanje zdravstvenih usluga, i ponosan sam na dostignuto.
Mladim kolegama savjetujem da sačuvaju reputaciju bolnice, savladavanjem novih metoda liječenja i dijagnostike unaprijede zdravstvenu zaštitu, i nastave koracima svojih učitelja. Stanovnici Berana i građani sjevera Crne Gore to zaslužuju i očekuju od njih.
Sve vrijeme boravka u Ivangradu, po završenoj specijalizaciji, predavao sam hirurgiju učenicima Srednje medicinske škole „dr Branko Zogović“. Danas su neki od njih moje kolege, a sestrinski kadar je za ponos i škole i bolnice.
Po dolasku u Podgoricu, biran sam za saradnika u nastavi na Medicinskom fakultetu. Nakon odbranjene doktorske teze izabran sam u prvo akademsko zvanje – docent. Godine 2012. biran sam za vanrednog, a 2017. za redovnog profesora hirurgije.
Od prošle godine obavljate dužnost dekana Medicinskog fakulteta u Podgorici!
Da, u oktobru 2018. godine izabran sam za dekana Medicinskog fakulteta, što mi pričinjava posebnu čast ali i obavezu. O mom profesorskom radu najbolji sud mogu dati moji studenti, danas kolege, svršeni doktori, specijalisti koji su najbolji promoteri Medicinskog fakulteta i Crne Gore na akademskoj mapi regiona ali i Evrope.
Ljubav prema sportu pretočio u podršku beranskim sportistima
Napisao sam pet knjiga, jednu monografiju, blizu 100 stručnih radova, od kojih je preko 20 objavljeno u prestižnim časopisima na Sci listi. Pored svih zahvalnica, certifikata, pohvala i priznanja, najjači osjećaj zadovoljstva i ponosa imao sam prilikom uručivanja nagrade 21. jul, koju sam dobio od svog grada. Datum za pamćenje, nagrada za cio život.
Svoju ljubav prema sportu pretočio sam u stručnu ljekarsku podršku ivangradsko-beranskim kolektivima. Nesebično sam pružao svoje znanje i vrijeme sportistima, bokserima, rukometašima... Bio je to period lijepog druženja i istinske posvećenosti, njihove sportu, moje njima. S ove distance mogu reći da su sportisti i njihovi treneri sjajni ljudi, oličenja druželjubivosti i postojanosti. Pronijeli su slavu beranskog sporta širom Jugoslavije i Evrope, za ponos i pamćenje.
Prerana bratova smrt razorila zajedničke snove
Smrt brata Mirka, ljekara interniste, razorila je mnoge naše zajedničke snove.
Dva dana pred smrt prihvaćena mu je odbrana urađene doktorske teze „Biohemijski markeri remodelovanja u procjeni i praćenju osteoporoze“. Trebalo je da dogovore termin odbrane.
Bog uzima najbolje, tako je i Mirko iz zagrljaja porodice otišao u rajsko naselje.
Kakav je doktor bio, koliko omiljen, kako je svojim osmijehom i šalom vraćao ljudima vjeru u izlječenje, reći će vam njegovi pacijenti. Poštovanje njegovog djela iskazali su u danima bolesti i na dan sahrane. Dio mene umro je sa njim.
Razgovarao: Amer Ramusović
