Savremena medicina je suviše važna da bi bila prepuštena sama sebi, zato su u borbi za život čovjeka medicina i moć ljekara podignuti visoko na pijedestal odgovornosti. Niko ne može osporiti doprinos medicine blagostanju čovjeka, spašavanju života i podizanju kvaliteta življenja. Zato postoje ljekari koji su prije svega humanisti, jer liječe ljude i pomažu im da riješe njihove zdravstvene probleme.
Poznato je da je zdravlje iznad svega, pa su zato ljekari dio društva bez kojih praktično je nezamislivo živjeti, jer, kad tad, zatražimo njihovu pomoć i zdravstvenu uslugu. U vremenu kada je čitavu planetu, pa time i našu državu zadesila pandemija korone virusa, zdravstveni radnici pokazuju vrijednosti i humanost njihove profesije.
A istoriju jednog grada ne čine samo državnici, predsjednici opština, uspješni privrednici, sportisti, kulturni i javni radnici, umjetnici… nego svakako i ljekari-humanisti, koji su svojim djelom, ljekarskom etikom i humanizmom pozitivno uticali na sudbine pojedinaca ili porodica i našli se u datom trenutku pojedincima kada je od njih tražena ljekarska pomoć. Zadužili su svoj rodni grad, ostavljajući iza sebe dobra djela koja se ne zaboravljaju.
Jedan od takvih je svakako dr Miroslav Braco Radunović, koji potiče iz poznate, ugledne beranske porodice Lakića i Mage Radunović, čiji se porod u cjelosti opredijelio da se posveti zdravstvu, sa kojima se grad na Limu i sada ponosi, iako je životni put i napredak u profesionalnoj karijeri poveo prema Podgorici, dvojicu od petoro djece, prvo najmlađeg dr Miroslava – Braca, a nešto kasnije i dr Miodraga -Boba.
Odrastanje u intelektualnom domu prosvjetara učinilo je da stavovi i pogledi dr Miroslava budu na nivou punog i iskrenog poštovanja prema čovjeku, životu i sredini u kojoj je postao to što jeste: ljekar, specijalista oftamologije, koji je započeo rad prvo u beranskom Domu zdravlja, a kasnije nadograđujući svoje znanje i usavršavanje u Kliničkom centru Crne Gore postao je i doktor medicinskih nauka, profesor na Visokoj medicinskoj školi u Beranama i Medicinskom fakultetu u Podgorici.
Svejedno i svugdje gdje je radio, Miroslav, koga više znaju kao dr Braco, ostavio je trag dobrog ljekara i humaniste, poput starijih, prvo oca i majke, sestara, a onda i braće, prevashodno dr Boba i na žalost rano preminulog dr Mirka. Na taj način znatno je doprinosio dobrom imidžu zdravstvene ustanove u kojoj je radio dokazujući svoju punu profesionalnu umješnost i sticanje povjerenja među pacijentima i ugleda među kolegama.
A ljekari kažu da ne postoji ljepši osjećaj od toga da su u prilici da pomognu pacijentu i spasu mu život, ali isto tako da priteknu u pomoć kolegama, kada im je to potrebno. Tada ljekari humanisti postaju jedini koji su sveti štit, koji pomažu i liječe oboljele, a oftamologija kao medicinska grana je specifična, jer oči su ogledalo čovjeka.
Upravo je to bio razlog za intervju dr Miroslava Radunovića za Novu Slobodu koji je odrastao i dio života proveo u rodnim Beranama, pa je njegovo djetinjstvo, odrastanje i školovanje bio razlog više da intervju započnemo upravo pričom iz njegovog školskog doba.
Prvog učitelja, prvih dana u školi i prve ljubavi se vjerovatno sjećate čitavog života. Te davne 1976. godine i ja sam postao đak prvak, pošavši u prvi razred Osnovne škole “Vukašin Radunović”. Iskusni učitelj, vrsni pedagog Miomir Mijo Pantović učio nas je prvim slovima i brojkama. Sa puno topline i ljubavi nas je uvodio u tajne srpskohrvatskog jezika, matematike, poznavanja društva…
Njegova dobrota je uvijek dolazila do izražaja pa ga je u trenucima kada je imao razloga da nas kritikuje ili kazni zbog nekog nestašluka, odavao njegov blagi pogled da to neće uraditi. Kasnije su mi predavale još dvije sjajne učiteljice Olivera Stojanović i Nada Boričić. Svi oni su sa puno strpljenja, truda i umijeća usadili u nama nešto novo a to je želja za sticanjem znanja.
Prva znanja iz njemačkog jezika sticali smo kod profesora Radoslava Ćulafića. Njegova pedantnost, principijelnost i preciznost ocjenjivanja je bila opštepoznata i simbolično možemo reći se poklapala sa ponašanjem ljudi sa njemačkog govornog područja. Kako naš narod kaže: ”Pravi čovjek na pravom mjestu”. U tajne fizike i brojnih fizičkih zakona nas je uveo profesor Milutin Barjaktarović a o njemu bih samo rekao: ”Gdje bi nam bio kraj da je ovakvih profesora više“.
Sa puno emocija se sjećam i ostalih nastavnika u osnovnoj školi. Razrednog starješine Dragana Mikovića, profesora matematike Iva Šćekića, profesorica hemije Danice Todorović i Ljiljane Boričić, profesora geografije Svetislava Božovića, profesora fizičkog vaspitanja Miša Čukića, profesora opštetehničkog obrazovanja Miraša Vujovića… svojih roditelja Lakića i Magdalene koji su predavali srpskohrvatski jezik i vaspitavali nas u duhu: ”Da nije stvar u tome koliko košta neka knjiga, već je stvar u tome koliko će nas koštati ako je ne pročitamo“.
Svi su oni bili doajeni u svojoj oblasti i trudili su se da nas nauče materiji koju su predavali ali i ono što je najvažnije učili su nas da budemo dobri ljudi. Po ustaljenom sistemu barem dva puta godišnje smo organizovano sa školom odlazili u Dom kulture gdje su nam prikazivani filmovi s tematikom iz drugog svjetskog rata. Nakon svake uspješne akcije malog Boška Buhe, Valtera, Nikoletine Bursaća salom bi se prolamao aplauz oduševljene djece.
U školi su organizovane brojne sekcije, kao dodatne nastavne aktivnosti. Svi smo imali mogućnosti da iskažemo svoj talenat i znanje kroz ove vannastavne aktivnosti. Osvajane su brojne nagrade na gradskom, rebubličkom i saveznom nivou. Škola je u tom periodu bila i dobitnik prestižne državne nagrade ”Oktoih“. Te 1984. godine izašla je još jedna nova generacija osnovaca – dobrih đaka, nemirnog duha kako opisuju i čovjeka čije ime nosi škola – Vukašina Radunovića.
I srednjoškolsko doba je svakako bilo zanimljivo, pa vjerujem da i gimnazijski dani vjerovatno ostaju u trajnom sjećanju?
Rado se sjećam gimnazijskih dana. Često kažem da mi je to najljepši period života. Bili smo jedna od poslednjih generacija koje je zahvatila Šuvarova reforma koja je praktično ukinula gimnazije i kompletno srednjoškolsko obrazovanje pretvorila u strukovno.
To je bilo vrijeme naših prvih ljubavi, druženja uz gitaru u parku pored Lima, ljetnjih odlazaka na plažu ”mreže“,”ploče”. Nedeljno smo organizovali disko večeri u holu gimnazije. U mladalačkom zanosu mnogi od nas su pisali pjesme. Književne večeri u Foči, Budvi, Priboju… su bili prilika za druženje kojih se i dan danas rado sjetim.
U gimnaziju smo pošli po malo uplašeni. Bili smo u neizvjesnosti da li ćemo uspješno odgovoriti očekivanjima kako naših roditelja, tako i samih profesora. Sa posebnom empatijom se sjećam predavanja profesorice Zvezdane Osmajlić. Njena istrajnost u objašnjavanju materije, nesumljivo veliko znanje i poseban pedagoški pristup nikog od nas nisu ostavljali ravnodušnim.
Evocirajući uspomene sa kolegama iz generacije često pomenemo i sjajan skoro drugarski odnos koji su sa nama gajili profesori Radovan Ćojbašić, Slavica Zonjić, Milorad Račić…predanost i profesionalnost Ljubice Pantović, Nataše Femić i Drenke Boričić, strogoću ali i pravičnost Stanka Čukića, kao i umjetnost Miomira Anđića i Miša Šćekića u objašnjavanju matematičkih pojmova koja se graničila sa virtuoznošću.
Značajnu ulogu u našoj edukaciji u oblasti prirodnih nauka imali su profesori Sofija Mašović, Lepa Šekularac, Jezdimir Ćulafić, Momčilo Tomičič, Salko Škrijelj, Salija Adrović, Strahinja Vešović, Branka Babović i na taj način nam pomogli da uspješno položimo prijemni ispit prilikom upisa na fakultet.
Bili smo jedno od boljih odjeljenja u školi. Diploma LUČA je bila prestižna i samo najbolji i najuporniji učenici su se mogli pohvaliti da su nosioci ove diplome. Aleksandra Marjanović, Marijana Perić, Velibor Spalević i moja malenkost su uspjeli u tome. Bilo je tu još kvalitetnih đaka koji nisu ni u čemu zaostajali za nama.
Uvijek se rado sjetim svih njih sa kojima sam proveo ove ”nezaboravne“ dane i sa kojima bih volio da se sretam što češće i prisjećam uspomena a to su pored ranije pomenutih i: Saša Radunović, Vesko Merdović, Dejan Mihajlović, Vito Raković, Denis Škrijelj, Feho Bahor, Sabahet Ćeman, Ljiljana Bogavac, Branka Vuković, Valerija Golubović, Milena Golubović, Valentina Jelić, Aleksandra Joksimović, Mirjana Jovančević, Sanja Knežević, Albina Krasnić, Vanja Lalević, Jelena Nišavić, Jasmina Novalić, Rada Pavićević, Nada i Ljiljana Raičević, Nevzeta Tiganj, Božica Tomkić, Rajka Ćorović, Esma Šabotić, Lidija Šekularac…
Svaki novi susret generacije ispuni me posebnim osjećanjem da ćemo se naći tu odakle smo i krenuli, odakle su nas živorni putevi razbacali na sve strane svijeta.
Svi naši profesori su sa puno entuzijazma, znanja i strpljena doprinijeli da mi uspješno odgovorimo postavljenim zadacima a da beranska gimnazija ponovo iznjedri veliki broj uspješnih intelektualaca i časnih ljudi. Koliko su bili predani poslu i kako su taj posao obavljali najbolje ilustruje jedan detalj sa časa kada nam je profesor Milan Cimbaljević recitovao pjesmu ”Santa Maria della Salute“ pri čemu je poslednje stihove izgovarao sa suzama u očima. Veliki broj nas, njegovih učenika je sa sličnim sjajem u očima saslušao poslednje stihove.
Berane sada nije kao što je bilo prije tri i po decenije.To je bio grad gdje se omladina imala gdje okupljati i družiti. Kakve Vas uspomene u u tom pogledu vežu za to vrijeme?
U to vrijeme Berane je bio grad koji je nudio mnogo. To je bio grad u koji se “dolazilo”.. U ljetnjim mjesecima uveče na čuvenom beranskom ”korzou“ u glavnoj ulici kao na modnoj pisti kretala se masa mladih ljudi kako onih domaćih tako i onih koji su došli da ljetnji raspust provedu kod svojih rođaka ili u svom rodnom kraju.
Tu na beranskom “korzou” su nicale i umirale brojne ljubavi. Kao svedoci dešavanja na beranskoj ”džadi“, sa zapadne i istočne strane grada su se nizale prodavnice - predstavnici tadašnjih giganata Jugoplastika, Košuta, Borovo, Kluz, Beko. Prostor ispred ovih prodavnica bio je često ”zborno“ mjesto mladih ljudi tako da ste skoro bez greške mogli predpostaviti gdje ćete te večeri vidjeti nekog od lokalnih momaka.
Sve to kao iz prikrajka na dnu grada kao da je posmatrala čika Bećova sajdžijska radnja ispred koje ste mogli vidjeti gomilu dječurlije koja je iščekivala izlazak kukavice sa velikog zidnog sata. Vjerovatno sve generacije su imale svoja omiljena mjesta za izlazak.
U naše vrijeme to je bio kafić Video. Svaki ”propali“ čas se koristio ”za kafu“ u Videu. Terasa hotela Berane je takođe bila ”omiljena“ kako nama tako i starijima. I danas u razgovoru o mjestima gdje smo izlazili, prijateljima iz drugih gradova mi ”Beranci“ malo navijački naglasimo da je to najljepše mjesto za izlazak na ovim prostorima.
Poslastičarnica Rekord je u to vrijeme bila zaštitni znak Berana. Njihov brend je bio čuveni ”kačamak“ poslastica nastala miješanjem sladoleda i šampite. Malo bolji poznavaoci istorije našeg grada znaju da su stalni gosti ove poslastičare u svoje vrijeme bili dr Nika Labović i dr Jovan Klisić koji su i dali ovoj poslastici ime ”kačamak“.
U zimskim mjesecima ski centar Lokve je bio domaćin brojnim gostima sa prostora stare Jugoslavije. Kolone mladih ljudi su dolazile, ljubitelja skijanja ali i onih drugih koji su dolazili radi druženja. Sjećam se da su u tom periodu u beranskoj hali sportova gostovale praktično sve poznate Yu grupe koje su nešto značile na muzičkoj sceni. Najavljeni koncert Bijelog dugmeta je iščekivan mjesecima. Nedeljama prije koncerta se tražila karta više.
Sportski kolektivi u to vrijeme u Beranama su bili organizovani na visokom nivou. U jednom periodu FK Ivangrad je bio član Druge savezne lige. Stoni tenis i streljaštvo su bili sportovi u kojima su najsjajnija odličja bila na takmičenjima rezervisana za predstavnike našeg grada.
Ljubitelji sporta su imali priliku da se tada oduševljavaju vještinama braće Dobrašinović, Milije Bulatovića, Žarka Nišavića, Fahrudina Ljuce, Milivoja Bašića - naših umjetnika u bokserskom ringu. KK Ivangrad je bio rasadnik talenata od kojih su mnogi napravili zavidne karijere u regionu a ujedno pronosili slavu našeg grada.
Tih godina rukometni klub je pod vođstvom legendarnog Zorana Milovića a potom Dobrosava Colje Vujovića postajao sve popularniji i polako preuzimao primat među navijačima. Sport je bio sastavni dio nas. Malo je bilo onih koji se nisu aktivno bavili nekim sportom.
Pošto ste se opredijelili za medicinu, vjerovatno je bilo uticaja starijih članova porodice da upišete Medicinski fakultet i tako veći dio života posvetite medicini i oftalmologiji?
Napomenuo bih da sam bio najmlađi od djece u mojoj porodici i da su u mom odrastanju velikog uticaja imali stariji članovi. Starija braća Miodrag i Mirko, sestra Lenka su već kao svršeni ljekari ili studenti završnih godina medicine u to vrijeme već bili duboko zagazili u tajne ove humane profesije.
Medicina kao nezaobilazna tema bila je stalno prisutna u našoj kući. Često sam bio svedok sa kakvim su ushićenjem poznati ljekari beranske bolnice pričali o ”borbi“ koju su vodili sa opakom bolešću kod nekog pacijenta. Sjećam se i da sam još kao klinac slušao priče o hirurškom umijeću i naučnom ostvarenju prof. dr Božine Radevića inače mog bližnjeg rođaka.
Njegova blistava karijera, usavršavanja u Pragu, na Okfordu, kasnije Hjustonu djelovala su na mene kao da se radi o nekoj nestvarnoj ličnosti pa sam ga često sa divljenjem i strahopoštovanjem posmatrao i slušao prilikom njegovih dolazaka u Berane. Sve to je nesumljivo uticalo da zavolim medicinu i sa porodičnom ”tradicijom“ na neki način trasiralo moj životni put.
Nakon srednje škole položio sam prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Nišu i u Prištini. Imao sam privilegiju da biram gdje ću studirati. Iz porodičnih razloga sam se odlučio za Prištinu. Tokom studiranja a i kasnije svaki dolazak u Berane mi je davao neku novu snagu, neku novu energiju, neku novu inspiraciju.
I danas kada dolazim u Berane kad ugledam Celulozine dimnjake osjetim onu istu toplinu koju sam osjetio prije 40 godina kada sam se kao osnovac prvi put vraćao kući sa eskurzije. Nažalost kroz život ne prate nas samo lijepe stvari. Gubitak brata ostavio je u mom srcu ranu koja nikada ne može zarasti. Narednih godina svaki moj dolazak u Berane značio je ponovno evociranje uspomena i otvaranje rana koje nikad nisu zacijelile.
Po završenom fakultetu februara 1996. pripravnički staž sam obavlljao u Domu zdravlja u Beranama. Imao sam čast da učim uz poznata i priznata imena tog doba: dr Raslava Babovića, dr Pera Perića, dr Milorada Bakića, dr Bata Raičevića, dr Zorana Marsenića, dr Veselina Račića, dr Slavku Kljajić, dr Miru Bakić, dr Dragu Živković, dr Savku Šabotić, dr Straša Asovića, dr Nikolu Vukelja i niz drugih koje nisam pomenuo. Posmatrajući sa ove vremenske distance mogu slobodno reći da su oni bili naši narodni heroji, ponos beranske i crnogorske medicine.
Sjećam se i da sam po završetku pripravničkog staža radio u ambulanti u Petnjici i da smo tada ja i još jedan mladi kolega radili pod faksimilom dr Ljubinke Bojić. Šta reći - pravi primjer povjerenja, kolegijalnosti, ljudskosti – potvrda Hipokratove zakletve da su kolege braća.
Odlazak iz Berana i početak usavršavanja
Aprila 1997. godine napuštam Berane i počinjem da radim kao asistent na predmetu Anatomija na Medicinskom fakultetu u Prištini gdje započinjem i svoju akademsku karijeru. Iste godine odzlazim na odsluženje vojnog roka kao pitomac SOŠ-a pri VMA.
Oktobra 1998. godine zasnivam radni odnos na novootvorenom Medicinskom fakultetu u Podgorici kao asistent na Institutu za Anatomiju gdje i danas radim. Magistarsku tezu pod nazivom »Citohistološke i morfometrijske karakteristike kardiomiocita nastale imobilizacionim stresom pacova« odbranio sam 2003. godine na Medicinskom fakultetu u Prištini, pri čemu je to bila prva magistarska teza na Medicinskom fakultetu u Podgorici čije je kompletno istraživanje sprovedeno u laboratorijama našeg fakulteta.
Doktorsku tezu »Mikromorfološke, histohemijske i imunohistohemijske osobine optičkog živca u čoveka« uradio sam najvećim dijelom na Institutu za Anatomiju »Niko Miljanić« Medicinskog fakulteta u Beogradu pod mentorstvom prof. dr Milana Milisavljevića i istu odbranio na Medicnskom fakultetu u Prištini 2008. godine.
Nesebičnu pomoć tokom izrade magistarske i doktorske teze sam imao u svojim učiteljima prof. dr Vesni Bakić, prof. dr Josifu Milinu, prof. dr Zvonku Đorđeviću, prof. dr Nataliji Stefanović kao i prof. dr Zdravku Vitoševiću.
Angažman na Medicinskom fakultetu u Podgorici
U zvanje docenta na Medicinskom fakultetu u Podgorici na predmetu Anatomija izabran sam 2009. godine i od tada sam angažovan u izvođenju nastave iz oblasti Anatomija na više studijskih programa na UCG 2014. godine sam izabran u zvanje vanrednog profesora a septembra 2019. godine u zvanje redovnog profesora na istom predmetu.
Od 2016. godine obavljam dužnost šefa Katedre za Anatomiju, na studijskim programima Medicinskog fakulteta u Podgorici. Funkciju prodekana za međunarodnu saradnju na Medicinskom fakultetu u Podgorici obavljao sam u dva mandata u periodu od 2013-2018. godine, a novembra 2018. godine imenovan sam za rukovodioca studijskog programa Medicina. Od oktobra 2017. godine sam i predsjednik Upravnog odbora CALIMS-a.
Uporedo sa akademskom karijerom nisam zapostavio ni kliničku praksu. Specijalizaciju iz oftalmologije završio sam 2007. godine u VMA u Beogradu a 2012. godine mi je dodijeljeno i zvanje Primarius iz ove oblasti. Tokom 16 godina provedenih na Klinici za očne bolesti bavio sam se hirurgijom prednjeg segmenta oka, prvenstveno primjenom ultrazvučne metode operacije katarakte i hirurgijom glaukoma.
Kao oftalmolog učestvovao sam u radu Nacionalne komisije za razvoj transplantacijskog programa i unapređenje donatorstva organa u Crnoj Gori u periodu od 2013-2018. godine.
Amer Ramusović
