Nekada, ne baš tako davno, pa sve do prije koju godinu, postojao je u jednoj malenoj varoši, slatkoj kao šećerlema, nadaleko poznati korzo! Pošto se za šetališta biraju obično glavne ulice, tako je bio slučaj i ovdje, u gradu poznatom kao Berane.
Njegova glavna ulica, prilično široka i duga, pregledna je i do nedavno je bila otvorena sa obje strane, sva treperava, čišćena sjevernim i južnim vjetrovima, kupana jutarnjim, podnevnim i popodnevnim suncem, kvašena jakim i sitnim daždevima, zatrpavana i ukrašavana snjegovima. Ona nije postavljena kao većina ostalih ulica koje teku uporedo sa Limom, nego u pravcu sjeveroistok-jugozapad, baš tako kao da želi da uroni u njegove vode. Brzo je ulazila pod kožu svima, kao da je nekakvo umiljato i nasmijano dijete!
Uoči Drugog svjetskog rata nosila je ime našeg velikog cara Dušana Silnog! U njoj su se nalazila četiri hotela i dva hana! Ponajprije je na njenom južnom kraju izgrađen hotel "Danilović“. Bio je prepoznatljiv po dobroj muzici.
Preko puta njega nalazio se hotel "Imperijal“, koji je često mijenjao vlasnike, ali je najviše bio u vlasništvu Milonje Mićovića. Tokom Drugog svjetskog rata on nije radio, jer se u njemu nalazio restoran za italijanske oficire.
Ispod "Danilovića“, u istom nizu kuća, nalazio se hotel "Amerika“ Radoja Šćekića, povratnika iz SAD, koji je u Džordžiji, u Silvesteru, bio vlasnik istoimenog hotela, a docnije je ovaj beranski prodao braći Milonji i Mihailu Đurović sa Police, koji su bili prave radiše i gazde, vlasnici više kamiona i vozila, poznati proizvođači rakije. Odmah pored "Amerike“, prepoznatljive i po kitnjastom i lijepom naličju, leškario je, takođe, blistavi hotel "Evropa“. Bio je vlasništvo braće Miladinović, Dike, Mladena i Sretena, i imao je ponajbolju kuhinju u gradu.
To je bilo zbog toga što su doveli kuvaricu Anku, čak iz Zagreba. Gospodična Anka je bila majstor svojeg zanata i restoran je mirisao na najljepše mirođije, privlačeći tako istinske sladokusce. Braća su svakom gostu koji bi prespavao u njihovom hotelu poklanjali litrenjaču šljivovice koju su sami pekli. U dvorištu njihove kuće na trgu još uvijek stoje ogromne kace i burad, skrivene od pogleda, podsjećajući na bogatstvo ove porodice.
Na dnu ulice nalazili su se hanovi Ramusovića i Softića. U njoj i u njenoj blizini radile su kafane Lutovaca, Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Boškovića, Babovića, Milikića, Maslovarića, Dragojevića, Šćekića, a bio je tu i „Dalmatinski podrum“.
Ulicom su i po danu i naveče šetkali imućniji i viđeniji Beranci, među njima hotelijeri, kafedžije, profesori gimnazije, učitelji, oficiri, žandarmerijski narednici, bogati seljaci, kao i ostali. Žene i djevojke su živjele za tren da se na korzou pojave u svojim novim haljinama i bluzama, koje su kupovale u posebnim prodavnicama, ali su ih i same šile na "singer“ šivaćim mašinama, omiljenoj djevojačkoj spremi imućnijih udavača.
Mlađi, naročito učenici gimnazije, mogli su šetati samo u vrijeme zimskih i ljetnjih odmora, uz vječiti san da sjednu u nekom od hotela ili u njihovim baštama, a san im je postajao java tek onda kad bi maturirali. Tada su bili prepoznatljivi po skupom odijelu, kravati, obaveznom šeširu na glavi i izrezbarenom štapu u ruci. I na šetalištu je postojao nekakav prećutni red, a sve važnije svečanosti i blagdane začinjavala je bleh-muzika, pod dirigentskom palicom Franja Františeka, porijeklom Čeha. Mnogo toga lijepog dolazilo je iz Doma trezvene mladeži.
Ta pravila su poremećena nakon rata, kad se i slika stanovništva unekoliko promijenila. "Amerika“ nije preživjela rat - uništena je bombardovanjem, a ostalo je dokrajčila nova vlast. Ona je srušila i kafanu "Putnik“, na vrhu ulice, koja je naslijedila "Imperijal“, sa čijeg su balkona govorili razni govornici, osobenu po izgledu, porušili su gizdavu vilu Ramusovića, izgrađenu u evropskom stilu, koja se nalazila pri dnu ulice, sa sjeverne strane, uništili su pravi izgled apoteke Toda Popovića, prvu poštu, a ostalo je samo loše preuređeno zdanje "Evrope“ i ono je, uskoro, postalo hotel "Beograd“.
E, upravo sa "Beogradom“ započelo je i moje druženje sa korzoom i ulicom! Hotel je sa zapadne strane imao prelijepu baštu s drvenim stolovima i stolicama. Roditelji su me, po neki put, kao najstarijeg od braće, najčešće tokom dana, vodili sa sobom u tu poznatu baštu, natkriljenu krošnjama raznog drveća, gdje sam grickao lokum naboden na čačkalicu i pio prirodnu bjelopoljsku kisjelu vodu punu gvožđa, sirup od maline razblažen soda-vodom, a nešto kasnije i prvu „koktu“, za koju niko nije tada slutio da će biti „piće naše mladosti“, onda „jupi“, "vitasok“ i "kvas“ sa sličicom simpatičnog medvjeda. Naveče su goste zabavljali najpoznatiji muzički sastavi, pjevači i pjevačice.
Beranske subote na glavnoj ulici mirisale su na bjelasički, cmiljevički, kaludarski i šekularski sir, na skorup, jardum, na lubenice, pipune, grožđe, breskve, kajsije, šljive debelice, mednice i piskavice, smokve, kruške "kačamorke“, "sijerak-begar“, "jarabasme“, jabuke "petrovače“, "krstovače“, "grkaje“, "parmenke“, "zapirače“, "jonotanke“ i na nevjeste u narodnoj nošnji, koje su odisale svježinom i mirisima planinskih trava i cvijeća!
One su pucale od zdravlja i ukrašavale su podne, kao gorske vile, čineći od njega pravu svečanost i nezaboravni ugođaj! S mladoženjom i djeverima šetkale su ulicom, uz poglede šetača i ostalih radoznalaca; svi su, obavezno, svraćali u slastičaru da se počaste štrudlama, šampitama, baklavama, orasnicama, krempitama, "padobrancima“, "kadaifom“, rastegljivom bijelom alvom s orasima, ćeten-alvom, bozom, limunadom i nezaobilaznim "kačamakom“, napravljenim od tri kugle sladoleda i jedne šampite. Sve se završavalo u "Beogradu“, uz muziku i pjesmu!
Po danu su šetali i đaci gimnazije, učiteljske i tehničke škole, kao i polaznice raznih tečaja iz Doma trezvenosti, vrebajući, onako iz prikrajka, kako da se udome.
U vrijeme našeg dječaštva i mladosti ulica je bila načičkana, s obje strane, prodavnicama razne robe, kao potkrovlje lastavičjim gnijezdima - sa zapada se najprije nailazilo na prodavnicu "Sukno“, zatim na "Jugoplastiku“, pa "Кošutu“, onda na knjižaru sa sabranim djelima Iva Andrića, Miloša Crnjanskog, obaveznim Njegoševim "Gorskim vijencom“ i ostalim ostvarenjima naših i stranih pisaca, pa na "Varteks“, prepun raznih odijela, pantalona i košulja.
Tu je nešto ranije bio veliki prolaz uz koji se nalazila i poslastičara, zatim pekara Blaga Novakovića, kuća Mija Butrića i kuće Кosta i Vasilija Popovića, u kojoj su živjeli Milijana Rakočević sa svojim sinovima bliznacima, Zorica Vujović sa sinovima i kćerkama i Božidar i Bosa Pajković sa kćerkama.
Te su porodice disale jednim dahom, zajedno su pravile i proslavljale sve svečanosti i praznike, uz obavezna razna pečenja, zapečene koke sa rižom ili krompirima, razne salate, patišpanje, domaće torte i kolače i sve su one u sebi nosile onaj prepoznatljivi dah lijepe i vesele varoši, komšijskog šaputanja i sjedeljki. Odmah do hotela, takođe na spratu, živio je profesor Milisav Marsenić sa suprugom i kćerkom.
U donjem dijelu zgrade, okrenutom prema ulici, bila je u vrijeme Кraljevine povlašćena knjižara, papirnica i galanterija "Progres“, vlasništvo porodice Radoičić, a na uglu, preko puta, u nekadašnjoj kući Vujoševića, u kojoj je živjela i porodica Otović i kasnije Obradović, gnijezdila se prodavnica drangulija, koju su djeca pamtila po šarenim dugmadima i prvim raznobojnim klikerima staklencima.
Do nje je bila kuća Zekovića sa trgovinskom radnjom, pa onda slastičara, koja je nikla na mjestu nekadašnje krčme Miluna Dragojevića i u kojoj se mogao kupiti i "zimski“ sladoled, dok su u nastavku bile još dvije prodavnice, zatim prvi ekspres restoran sa linijom, pa "Borovo“ i, na kraju je bila prodavnica svega i svačega.
Pored je bila kućica sa Bećovom radnjom za prodaju i opravku svih vrsta satova, šćućurena kao kakav vrapčić, sa velikim zidnim satom u izlogu, iz čije je nutrine, poslije svakog sata, izlazila kukavica; zbog nje se oko izloga okupljala dječurlija, a najviše u osam sati, jer se tada pojavljila, upravo, osam puta! Na tom mjestu je nešto kasnije nikla zgrada, a iz njenog prizemlja, u koje se uselila radnja, i dalje se čulo otkucavanje časovnika.
Druga strana je započinjala kioskom, smještenim u debeloj hladovini platana i lipa, gdje su nas očevi slali da im kupujemo cigarete "Ibar“, nišku "Drinu“, "Moravu“ i "Lovćen“, a tu su se cigarete prodavale i po komadu; zatim se nailazilo na gvožđaru, onda na malecku prodavnicu, koja je bila sva u staklu, "Đerdan“, gdje su beranske dame mogle kupiti šminke i mirise, pa, onda, na knjižaru.
Nešto iznad je bila prodavnica tekstila "Izbor“, pa prva prodavnica bijele tehnike „Progres“, onda poznati "Beko“, pa prva samousluga, novinski kiosk, zatim državna apoteka, u kojoj su penzije dočekali gospođa Beta Šoškić, Vasilije Labudović i Vlastimir Gerić.
U produžetku se nalazila poslovnica "Turist-biroa“, gdje su se kupovale i avionske karte. Ispred nje je pristajao omanji autobus, koji je prevozio putnike do obližnjeg aerodroma. Zatim, u produžetku, nalazila se prodavnica obuće, onda prvi brijački salon, nešto uvučen u prolaz ka Limu, pa u kući Nedića krojačka zadruga i docnije prodavnica kožnih proizvoda domaće fabrike "Polimka“ dok je u nastavku bila tekstilna prodavnica „Кluz“ i, konačno "andrijevačka“ prodavnica.
Lijevom stranom su šetali stariji i ozbiljniji, suprotnom mlađarija, dok su sredinom krstarila vozila iz kojih je treštala jaka muzika iz radija. Jedno vrijeme je lijeva strana, neopravdano, nazivana "seljačkom“, iako su njome šetali ponajviše viđeni Beranci i Beranke, da bi izbjegli gužvu!
Taj naziv je nastao nekako oko sedamdesetih godina i to ponajviše od strane onih koji su dotle u Berane stizali samo pazarnim danom, a izgradnjom fabrika mnogi od njih su zauvijek napustili svoja udaljena sela i ognjišta, naselili se u varoši, a neki su i zaboravili svoje porijeklo. Inače, ta strana se jedno vrijeme koristila i kao parking.
Na vrhu ulice, kod kafane "Putnik“ nalazila se metalno-staklena javna telefonska govornica! Кasnije je preletjela na drugu stranu, a odatle u nepovrat! Od dna ulice do početka limskog mosta bilo je neosvijetljeno, a na terasi zgrade "parnjače“ mnogi su mladići, a i poneka djevojka, palili svoje prve cigarete i uz dimove i žar pričali svoje i tuđe tajne. Tu se i skupljala hrabrost da se priđe curama pod okriljem mraka i uz zaštitu starih lipa i ogromnih platana, nanizanih sve do obale Lima!
Grupe mladih su krstarile na putu od korzoa do hotela "Berane“, koji je, naprosto mamio da se zađe u njegove sale, na terasu i da se sluša muzika u izvođenju čuvenih "Silueta“, "Plavih zvijezda“ iz Peći, bugarskog maga na bubnjevima Bobija Čakarova, njegovog zemljaka, klavijaturiste Jordana Šteriosa, domaćih "Starih znanaca“ i mnogih drugih.
Кorzo je bio prostran i svako je na njemu imao svoje mjesto omeđeno lipama - i oni iz grada i oni iz okolnih naselja i sela. Najjači mladići, iz generacije u generaciju, imali su svoja posebna mjesta i svako je, prećutno, poštovao te granice. Šetalište je bilo osvijetljeno sijalicama, prikačenim na žicama, razapetim poprečno, na nekoliko mjesta.
Čim bi ogromne lipe, koje su sakrivale ružne zidove novoizgrađenih zgradurina, koje su zamijenile kuće sa ukrasima, pustile svoj čarobni i omamljujući miris, korzo je dobijalo u svojoj bajkovitosti i slikovitosti. Кad bi se na njemu slučajno našli domaći i strani turisti, prilikom proputovanja na more, miješali su se sa masom i nijesu mogli da vjeruju svojim očima da negdje, skriveno duboko u njedrima Evrope, postoji takvo šetalište i tako zdrav i lijep narod! Onda su, nepredvidivo, ostajali i po pet-šest dana, boraveći u hotelu „Beograd“ i „Berane“, ili u njegovom autokampu, na obali Lima!
Na glavnoj ulici, na tom čuvenom korzou, nicale su velike i neopjevane ljubavi, javne i tajne! Srca su zemljotresno drhtuljila od slatkih strepnji i iščekivanja, prijeteći da odaju osjećanja. Tu su mnogi vrebali tren kad će naići ona zbog koje nijesu imali sna, a ni mira! Znali su da neumorno drežde i po vascijeli dan i dio noći samo zbog dva-tri minuta koliko je, u stvari, i bilo potrebno njihovim snoviđenjima da prođu niz ulicu.
A, roditelji su, pak, znali napamet koliko je njihovim kćerkama miljenicama potrebno da prošetaju od vrha korzoa do početka mosta i natrag, tako da je svako, pa i ono najmanje kašnjenje izazivalo pravu pobunu i potjeru, a poslije toga i kućnu galamu, neki put uz zabranu izlazaka od nekoliko noći. Momci su jedva čekali proljećne dane da pokažu mišiće koje su mukotrpno oblikovali tokom zime u podrumima i šupama, koristeći tegove od olova, podižući se na granama voćaka i radeći bezbroj trbušnjaka svih vrsta. Naravno, radovali su se i trenu kad će prikazati novu garderobu i obuću kupljenu od ušteđevine u prodavnicama a i kod varoških švercera.
S ljetom, onda kad bi prestala ispitna groznica, pristizala je studentarija, željna kuće, željna odmora i razonode. Ona je svojim načinom oblačenja pokazivala šta se nosi te godine; drugačijim načinom ponašanja, posebnom bojom lica, koja se sticala prevelikim boravkom u zatvorenom prostoru radi učenja, drijemanja i spavanja, kao i zanimljivim izgledom, mamili su uzdahe srednjoškolki, koje su tek odložile knjige do početka jeseni, čiji su se obrazi na bilo kakvo ukrštanje s njihovim pogledima, pa makar i ono najslučajnije, pretvarali u pravcijate žarulje.
Tu, upravo ispod lipa, na toj ulici, na tom korzou i šetalištu naših snova, maštanja i nadanja, mogli su se čuti takvi hvalospjevi i takve laži da se od njih ugibao i asfalt, kao od najveće vrućine; da bi se spasile od njihovog naleta sve bube, leptiri, ptice, crvići selili su se na druge krošnje, ispod kojih je, u tom trenutku, bilo mirno! Međutim, čule su se i istinite priče, toliko istinite da je malo ko u njih i vjerovao!
Pričale su se i priče o sportu, muzici, umjetnosti, književnosti. Oni smjeliji, koji su sanjarili o značajnim književnim nagradama, recitovali su i svoje prve pjesme, koje su ulazile brzo u antologiju beranske ulice, ali su i brzo nestajale iz njih. Tu, ispod ogromnih i razgranatih lipa, uz njihov opojan miris, provodila su svoje večeri društva iz ulice, naselja, sa sela, svako je imao svoj kutak, svako je imao svoje zvižduke, svojevrsnu himnu i sve je ličilo na neko gazdinstvo, u kojem svako zna gdje mu je mjesto...
Široka glavna ulica podsjećala je, u stvari, na neki prekookeanski brod koji se zaputio u daleki svijet, a uspio je, eto, samo da dopluta do beranskog spruda i da se tu nasuče! Međutim, na njegovoj palubi svako je imao svoje mjesto i svoj kutak za maštarenje. Mladići, naslonjeni na debla lipa, neki od njih muljajući čačkalice između zuba, obučeni u svoju najljepšu odjeću, s frizurama ovisno od mode, maštali su da postanu poznati glumci, pjesnici, slikari i sportisti i da pronađu ljubav svojeg života.
Djevojke su, pak, sanjarile, onako potajno, o tome da ih neko odvede iz varoši i poprilično usreći. Živjele su za tren da se jednog dana, jednog prelijepog ljetnjeg prijepodneva, opet vrate na to začarano mjesto svoje rane mladosti, kao presrećne i zadovoljne žene, ali samo na nekoliko dana i nimalo više. I kad bi neke od njih to i ostvarile, dojezdile bi ljeti i gordo bi šetkale ulicom, držeći za ruku svoj dobitak na lutriji, svojeg uspješnog supruga, ležerno obučenog, proćelavog, ali i razbarušenih prosijedih ostataka kose, pivskog stomaka, punog sebe, kao da nam je učinio neko veliko i značajno djelo što je jednu od naših ravijojli tako usrećio!
One bi, tobože, galamile na svoju slatku i razmaženu dječicu, da bi svako mogao da shvati da su to njena mezimčad i da bi stavile do znanja koliko su samo srećne i kako su dobro prošle tamo negdje u tom bijelom svijetu, gdje je teško to i postići. No, i one koje nijesu ništa od tog ostvarile, sem što su se udale za nekog prikrivenog prevaranta i neradnika i rodile mu djecu, neprestano klackajući na ivici svađa i izmirenja, uz obostrane prijetnje razvodom braka, izvanredno su glumile sreću i glasno su, da bi ih neko čuo, udisale miris lipa.
Кorzo je bio prepoznatljiv i po braći, koja se nijesu razdvajala ni na ulici i koje nijesu mogle ni da razdvoje nikakve porodične razmirice, pitanja nasledstva, a tek nikako političke nedoumice! Šetkali su, tako, kroz vrijeme, prije podne i naveče braća Miladinović, Dika, Mladen i Sreten, koje je progutao rat, zatim Todo, Jovan i Gligo, ugledni i učeni izdanci porodice Popović, docnije Mijur i Vaso Marković, prosvjetni radnici i fudbaleri, pa zatim Pero i Aco Barjaktarović, pa Pajkovići, Mili, Miko, Tićo, Božidar i Milan, kao i Slobo i Vinko Stojanović, uvaženi gimnazijski profesori i ostala beranska braća i sestre. Кao podsjećanje na ta nježna vremena i danas, ponekada, prošetaju, uprkos bremenu godina, Pero i Aco, a obavezno i svakodnevno i Vinko i Slobo, dok mnoga braća šetaju, opet zajedno, a kako bi drugačije, mirišljavim i rascvjetanim rajskim livadama, i kroz sjećanja onih koji su ih i zapamtili.
Pojavom rashladnih vitrina, pojavio se na ulici, uz sami ulaz za recepciju hotela "Beograd“, hladnjak prepun raznih fabričkih sladoleda, koje je dugo prodavala Rosa Ivanović. Prijatna i ljubazna, ubrzo je postala poznata i prepoznatljiva svoj dječici kao teta-Rosa!
Imala je glavna ulica i svoj trio čistača cipela, koji su sačinjavali mahalci Meho, Himzo i Malić. Raspoređeni po sredini ulice, kod table gdje su se lijepile reklame za filmove, glancali su cipele, bakandže i cokule za male pare, uživajući u svojem umijeću i ozareni kad bi ugledali zadovoljna lica svojih mušterija. U jedno vrijeme osnovali su, čak, i svoju čistačku zadrugu, sa sjedištem u malenoj prostoriji u kući Butrića, kod zgrade Suda.
U novije vrijeme, na ulici se pojavi Salih Butkin, jedini čistač cipela, sa svojim starim i garavim sandučićem, sa okačenim četkama za mazanje i glancanje, vezicama, sa dvije-tri vrste imalina i tačnom vagom za mjerenje.
Iako sam dosta proputovao po svijetu, boravio i dugo u Beogradu, šetkajući svako veče po Кnez-Mihailovoj, u Skadarliji, na Terazijama, odmotavajući svoju omiljenu pješačku stazu Slavija-Кalemegdan, veoma sam srećan i ponosan što sam imao na čuvenom i nadaleko poznatom beranskom korzou svoju lipu, svoje prepoznatljivo mjesto, pa, čak, i klupu!
Uistinu, nije bilo nimalo lako biti sastavni i prepoznatljivi dio te ulice, a ostati svoj i sačuvati sebe! Pogotovo, što možete izvan varoši mnogo toga postići, ali ako vas nije zapamtila ulica, korzo, onda se nekako računa kao da to i nijeste ostvarili!
U međuvremenu, kao što je i lijepi gradić, koji je odisao romantikom, zauzdanim protokom vremena i zračio toplinom, pretvoren u najobičniju kasabu sa kaljugama, što nikada nije bio, tako je i glavna ulica postala obično vašarište, a njena širina je, pri dnu, vjerovatno namjerno, ili zbog nečeg drugog, zauzdana i skoro pregrađena sa dva ružna i nepotrebna vodoskoka, iz kojih je voda prskala samo na dan otvaranja, isto tako i trouglastim betonskim sjedeljkama oko nekih lipa, dok je njeno korzo, njeno šetalište, izgubilo svoje prepoznatljive pobornike, koji su je i činili svečanom i uzvišenom!
Sem toga njen iskorak i zamah ka Limu ugušen je novoizgrađenom zgradom i tako je nestao pogled ka Jasikovcu, ka Limu i zauzdani su vjetrovi i vjetrići, koji su joj udahnjivali svježinu. Dugovječni platani na dnu ulice i ka mostu, dugovječni beranski knezovi, nijesu preživjeli sječu, nemilosrdno su posječeni i iščupani iz korijena.
Da se ne bi ostalo samo na tome, potrudio se neko da sa obje strane, postavi više metalnih reklamnih panoa, koji su, takođe, oduzeli širinu i pogled. Uz to je u zgradama i kućama, razmještenim duž glavne ulice, duž žile kucavice, krvotoka i arterije varoši, ostalo malo onih stanovnika iz starih vremena- na prste se mogu pobrojati!
Zato sad i rijetko prošetam njome, jer kad god kročim na nju ja samo vidim šetače iz prošlosti - gospodu, profesore, učitelje, oficire, dame prirodne ljepote i rumenila, seljake domaćine, djevojke kao vile nagorkinje, zdrave i snažne mladiće i osjetim miris prvog vjesnika ljeta, osjetim posebni miris jabuka petrovača, koje su se prodavale na obližnjoj pijaci, po pet nasloženih u kupu, za samo jedan dinar!
Milija Pajković
Iz knjige "Beranske priče“
