Kada, neki od mojih drugara i kolega počnu da se hvale svojim gradovima i svojim sugrađanima, volim da kažem: „Dobri ste, vrlo dobri. Da nije Ivangrada i Beranaca, bili biste najbolji u Crnoj Gori“.
Svima im ostavim drugo mjesto, koje im pripada, jer je prvo mjesto Ivangrada, kaže za Novu Slobodu, docent dr Velibor Spalević, profesor na Odsjeku za geografiju Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore
Predstaviti dr Velibora Spalevića (1970) nije baš lako, jer njegov put od osnovca do priznatog naučnika i univerziteskog profesora imao je samo uspješne dionice kojima je iz godine u godinu potvrđivao da se radi o još jednom vanserijskom i veoma ambicioznom naučnom radniku koji je, može se slobodno reći, više poznat i priznat u inostranstvu nego u nas.
On dakle, predstavlja još jedan izdanak čuvene beranske gimnazije koja je iznjedrila veliki broj poznatih naučnika, ljekara, umjetnika, književnika, publicista, novinara, sportista... sa kojima se Berane ponosi. Povod za razgovor za Novu Slobodu su i brojne nagrade, učestovanje na međunarodnim konferencijama, a posebno istraživanja i radovi u kojima je Velibor učestvovao i koje je vodio i trebalo bi nam puno vremena da ih samo pobrojimo,a nekmoli da o njima još i pojedinačno govorimo.
Rođen je 1970.godine u Ivangradu i rano djetinjstvo proveo je u Andrijevici, varošici ispod Komova za koju ga vežu lijepe uspomene i pozitivne emocije.
Gospodine Spaleviću kako su tekli vaši školski dani u Beranama?
-Poslije drugog razreda (1978.) iz Andriejvice dolazim i pohađam O.Š. »VukKaradžić« u Beranama, u odjeljenje koje vodi učitelj Olga Bogavac, kasnije sa njom Bosa i Milonja Barjaktarvić. Kad je za to došlo vrijeme, preuzima nas Olga Joksimović, razredni straješina, uz podršku dobrih profesora: Braja Milovića, Radojice i Momirke Čukić, Gordane Kuč, Daša Otovića, Radomira i Milanke Ivanović, Vere Rajković, Dragane Bojičić, Veljka Bogavca, priča za Novu Slobodu Velibor i kao na traci ređa precizno jedan za drugim detalje tu među nama, sa lakoćom nastavlja:
-Posebnost je za naše V-VIII/1 odjeljenje, koje je vodila profesor Olga Joksimović,da smo imali oko 15 odličnih đaka od kojih su kasnije svi završili fakultete, a potom se potvrdili i kao dobri ljudi. Među njima su po prvenstvu prednjačili Saveta i Vladimir Laban, Violeta Radović, Sandra Marjanović, Duško Garčević, Biljana Boričić, Vanja Mišković, Tatjana Bogavac, Tatjana Marsenić...
Velibor nam dalje priča da su tada u sportu bili od njih jači V-VIII/3 koje je vodio razredni starješina Radojica Čukić; sjajni momci za koje kaže da su bili pravi primjer sportista navodeći Sašu Radunovića, koji je bio prvak Crne Gore u boksu i treći na Omladinskom prvenstvu „one velike Jugoslavije“, pa onda Dejana Ćulafića, Mira Nišavića, Mrga Mujovića, Dejana Mihajlovića, Veska Merdovića i, kako veli, ponajboljeg Predraga Šekularaca iz odjeljenja V-VIII/4.
Govoreći živahno o lijepim vremenima i školovanju, Velibor ističe da je za njega period osnovne škole najvažniji period usvajanja znanja za njega, jer su učitelji i profesori bili izuzetni pedagozi, sistem bio veoma dobro utegnut.
-Tada je škola nudila, pored redovnih i veliki broj dodatnih nastavnih aktivnosti. Uspješno je vođen školski hor, razne literalne, likovne, saobraćajne sekcije. Đaci su ozbiljno pripremani za takmičenja iz matematike, fizike, hemije, prve pomoći, opšte tehničkog obrazovanja, istorije i geografije. Nagrade su redovno stizale u ovu školu. I sa gradskih i sa tada republičkih takmičenja. Bili smo prvaci u znanju, ali jednako i u nestašlucima, koji se prepričavaju još i sada, poslije četri decenije od izlaska iz školskih klupa, kaže Velibor i dodaje:
-Razredni starješina Olga Joksimović nas je vodila uspješno i upućivala u tajne dobre literature. Naši radovi su čitani pred građanima na svečanim akademijama. Znala je da nas navede na prave izbore, a sa druge strane pedagoški upućivala kritike.
Sjećam se kako je jednom prilikom, danas aktuelnu temu plagiranja, praveći među nama zabunu, ocjenila najboljom ocjenom pet (5), ali je isto tako ocjenu sidrila komentarom da jednom nobelovcu ne može dati manju ocjenu od pet. Posle takvih lekcija i poruka, neće biti potrebne da se od nas 15 potežemo ithenticate softvera. „Čitajte, čitajte što više, da biste i vi sjutra bili od drugih čitani. Poštujte riječi drugih, da bi ste i vi sjutra bili kako treba pročitani i poštovani.“
...Sa nama neumorno radila i gradila, iz naših i tekstova nobelovca, mostove koji povezuju ljude i obale: Lima, Drine, Dunava i Save, Ribnice i Sitnice. Sene i rijeke Potomak, Nijagare. I na svim i sa svim rijekama gdje su nas vode nosile. „Mostove koji nisu samo obične građevine od kamena, betona ili željeza,... već ruke koje spajaju obale i ljude i predstavljaju simbol života, ljubavi i prijateljstva.“
Sve to Velibor priča u jednom dahu podsjećajući se, na kako kaže „sjajno vrijeme rane mladosti provedeno u Ivangradu“ i da za Novu Slobodu „otvori dušu“, kad već dvije decenije ne boravi u Beranama, evocirajući uspomene na to lijepo školsko doba kojeg će se sjećati do kraja života.
U razgovoru u jednom podgoričkom lokalu uz kafu Velibor potpisniku ovih redova napominjeda su pored važnih lekcija iz istorije pokojnog profesora Braja Milovića, zapamtili i, poslije nestašluka i kazni koje su iščekivali, savjete da: „Što jedan čovjek zna, niko ne zna. Što dvojica znaju, svi znaju“.
-A kad bi njegove savjete zaboravili, u danima kasnije, poslije magarećih godina, plaćali bismo, kao slobodni ljudi, kazne zbog tih zaboravljenih lekcija. Ali smo, sa druge strane tada jednako pamtili, cijenili i pozivali se na njegove pouke o vrijednosti slobode i dostojanstva, kojima nas je učio. I on i svi jednako dobri profesori ove najbolje škole u dolini Lima i drugih dolina kod nas koliko ih ima, ističe Velibor.
I nakon ove lijepe beranske odiseje i priče o nekadašnjem osnovno-školskom obrazovanju Velibora i njegove generacije dođosmo do toga da nam kaže da je osnovnu školu završio kao jedan od boljih đaka generacije i da je »Luča« iz ove škole bila glavna iskra za sve njegove kasnije inžinjerske, magistarske i doktorske diplome.
U razgvoru o tom razdoblju svog života dotakao se i toga da je u isto vrijeme, pohađao muzičku školu, klavir u klasi profesorke Todorke Leković i Nevenke Bošković.
- U vremenima koja su došla potom, kada se sve uzburkalo i (ne)ljudi gubili razum i pamet, sada upokojeni Golub Bojović, jedan od naših dobrih profesora ove škole je, pri jednom našem od brojnih srdačnih susreta, izjavio: „Niko od naših đaka, naše muzičke škole, nije ogrezao u kriminal, niti je oprljao ruke oružjem. Muzika oplemenjuje ljude i odražava harmoniju prirode, moralne osnove društva i leži u osnovi zakona svijeta, oblikuje dušu i karakter ljudi“, priča Velibor, naglašavajući da je Ivangrad u vremenu njegovog djetinjstva nudio mnogo.
-Industrija naslonjena na desetak fabrika i pogona dobro je ispratila cjelokupnu ekonomiju Opštine. Mogli smo koristiti sve što je tadašnje društvo nudilo: skijanja na Cmiljevici, druženja na folkloru kod koreografa koji su dolazili iz daleka, obuke za pilote kod Olgice Šoškić, ikone jugoslovenske aeronautike, brojnih drugih aktivnosti u gradu, koje su uticale da iz djece beranske kaldrme, tadašnjeg Ivangrada, izrastaju dobri ljudi, priča kao iz topa Spalević napomijući da je „iz ruku dobrih pedagoga O.Š. »VukKaradžić« došli pod krov Gimnazije kada o njemu i društvu iz klupe brigu preuzela, kao razredni starješina, profesor Zvezdana Osmajlić.
-I danas kad se mi đaci sretnemo na proslavama godišnjica mature, koje redovno organizujemo na pet godina, nikako ne možemo odlučiti ko je bio bolji pedagog: Olga, Bosa, Olga ili Zvezdana. Sa razrednom, u Gimnaziji o nama su brinuli profesori Strahinja Tajo Vešović, Sofija Mašović, Slavica Zonjić, Nataša Femić. Uveseljavao nas i učio fizici profesor Jezdo Ćulafić, ističe Velibor.
Dodaje da su od profesora Stanka Čukića, Sveta Kocke i Suada Masličića učili o fizičkoj kulturi.
-Poslije jednog od časova fizičkog, mi biolozi, organizovali smo najveći fudblaski turnir u istoriji Škole: Velibor Spalević, Miroslav Radunović, Saša Radunović, Vesko Merdović, Dejan Mihajlović, Vito Raković, Denis Škrijelj, Feho Bahor, Sabahet Ćeman. Žrijebanje je bilo danima, kao u scenama dobrih komediografa s početka prošlog vijeka, u stalnom zasijedanju u čuvenom kafeu „Video“ u koji i sada rado svratim sa mojim prijateljima, kaže Velibor i podsjeća :
-Brojne ekipe odjeljenja su imale i po dva tima prijavljena. Bili smo turnir „preteče današnjih baraža“. Sa maturanatima su se „igrom slučaja“ do finala susretali sve same ekipe prvih razreda. Sjećam se da je Šojka Knežević dobro držao loptu u nogama i odlično driblao. Da je Čalton Lekić bio rezerva u hemičarima, ali je kasnije napravio profesionalnu karijeru fudbalera i od toga živio, bio priznat u ovom sportu.
Da su u publici bili Ljiljana Bogavac, Branka Vuković, Valerija Golubović, Milena Golubović, Valentina Jelić, Aleksandra Joksimović, Mirjana Jovančević, Sanja Knežević, Albina Krasnić, Vanja Lalević, Aleksandra Marjanović, Jelena Nišavić, Jasmina Novalić, Rada Pavićević, Marijana Perić, Nada i Ljiljana Raičević, Nevzeta Tiganj, Božica Tomkić, Rajka Ćorović, Esma Šabotić, Lidija Šekularac, fantastićno se sjeća Velibor i uz osmijeh nam na kraju sa sjetom kaže:
„Ko je na kraju na turniru pobijedio, niko se od nas više ne sjeća. Ali, važno je bilo učestvovati“.
Velibor o gimnazijskim danima zaključuje sledećom crticom:
-Kod profesora Draga Vukićevića smo slušali da je glavni nedostatak sveg dosadašnjeg materijalizma što se predmet, stvarnost, čulnost shvata samo u obliku objekta ili opažanja, a ne kao čulna ljudska djelatnost, praksa, ne subjektivno, te da se kao aktivna strana nasuprot materijalizmu apstraktno razvio idealizam – koji ne poznaje stvarno, čulnu djelatnost kao takvu. Slušali, a čuli da su filozofi samo različito tumačili svijet, a da je stvar u tome da se on izmijeni.
Po njegovim riječima odmah nakon završetka škole, uslijedila je organizacija Maturske večeri, koju su đaci organizovali sami, bez podrške rukovodstva škole, jer je bilo vrijeme „stabilizacije“.
-Da, nismo htjeli da „povoljno“ slavimo maturu negdje u Rožajama. Pamtim da smo, Miroslav Radunović, Sandra Marjanović i Marijana Perić i ja, dobili podršku kod organizacije od profesora Dragana i Milanke Lekić. Pamtim i da su nam veče uljepšavali plesom, kaže Velibor i podsjeća da su potom svi muški većinom otišli na služenje vojnog roka, a poslije vojske, neki od njih su nastavili sa studijama.
-Jedan od nas je ubrzo potom postao otac, četri mjeseca prije kraja vojnog roka. Sad je deda, a sa našom školskom drugaricom, dočekaće, ako Bog da i prije duboke starosti bijele pčele, ističe sa osmjehom Velibor i dodaje da je u to doba, po maturi, većina ljudi u Beranama mislilada se Berane nalazi između vrhova Bjelasice i Cmiljevice, Vinicke i Tifrana.
-Samo odabrani tog doba imali su pravo da sjevernu kapiju našeg grada sa Tifrana otvore i pomjere na kapije Studentskog grada Univerziteta u Beogradu. Tokom ovog razgovora sjeo sam u vremensku mašinu Nove Slobode i doplovio u mladost, sjetio se nekih detalja iz vremena Ivangrada naše mladosti. Jedan značajan dio nas je ponio toliko Ivangrada sa sobom na studije da smo u tom Studentskom gradu bili svoji na svome, kaže Velibor i podcrtava da se zna:
-Mladi brucoši moje generacije bili su po dolasku tamo zaštićeni od strane Raja Božovića, Bora Nedovića, Mekana Barjakatrevića, Radoslava Spalevića, Mila Babovića, Neška Rakočevića i drugih. Najveći broj nas je završio najviše škole uspješno. Najljepše djevojke Studentskog grada su bile momaka iz Ivangrada, kaže Velibor i podsjeća da bi taj dio o mladosti i odrastanju u Ivangradu zaključio parafraziranjem odgovora na pitanje novinara onom istom nobelovcu koji je dobio čistu peticu od njihove razredne:
- Koji je, po Vama, najljepši grad na svijetu?
-Onaj grad u kome ste živjeli u mladosti.
Zato je najljepši Ivangrad, i meni,i nama. Zato volim naš grad i naš kraj. Otuda moji radovi teku u bujicama sa padina Komova zelenom dolinom Lima. Otuda snažne pozitivne emocije u ovom razgovoru prema Ivangradu i na kraju njegovoj sjevernoj kapiji, Studentskom gradu.
-A kada, uz kafe i neformalna druženja, s vremena na vrijeme, uhvatim u zamku svoje kolege i drugare da se hvale i ponose svojim gradovima i dostignućima svojih sugrađana; saslušam ih, pustim, a onda kada na red dođe moj potez, volim da kažem: „Dobri ste, dobri, vrlo dobri! E još da nije Ivangrada i Beranaca, bili biste odlični, najbolji u Crnoj Gori“.
Ostavljam im zasluženo drugo mjesto, koje im pripada, jer je prvo mjesto Ivangrada, završava efektno ovaj poseban razgovor za Novu Slobodu, Velibor Spalević.
Amer Ramusović
