Dr Radovan Stojanović, dr tehničkih nauka rođen je 1965. godine u Beranama i predstavlja još jedan izdanak beranskog kraja koji je iznjedrio veliki broj umnih ljudi, akademika, univerzitetskih profesora, intelektualaca i sjajnih umjetnika, i jedan od onih koji je, može se slobodno reći, mnogo poznatiji van Crne Gore nego u svojoj državi. Baveći se naukom nije izgubio ništa od života kojim živi većina ljudi njegovog kova.
Naprotiv, omiljen kod svojih sugrađana, u ophođenju sa studentima i saradnicima i svima onima koji stupaju u kontakt sa njim ili traže njegov savjet. Zalaže se za afirmaciju nauke i tehnologije, a naročito pomaže razvoj naučnog i tehničkog stvaralaštva mladih. Govori engleski i grčki jezik, a služi se i ruskim. Brojni su razlozi što smo se odlučili za razgovor upravo sa profesorom Stojanovićem.
Kao rođeni Beranac možete li nam nešto više reći o vašem životnom putu?
Prvo da se zahvalim na Vašem interesovanju za razgovor za Novu Slobodu koja je meni i ostalim Berancima, nakon nekadašnje Slobode, sada novi vjesnik zavičaja. Istina, nerado prihvatam intervjue za naše medije, ali Berane mi je uvijek u srcu i naravno da sam prihvatio ovaj razgovor. Što se tiče odgovora na vaše pitanje biću jasan , tj.onoliko koliko seže moje pamćenje. Pokušaću da budem što kraći, što nije lako kada je u pitanju životopis.
Kao najmladje dijete poslijeratnih prosvjetnih radnika, učitelja, Dmitra i majke Ljubice (rođene Joksimović) počinjem se sjećati od Rovaca, živopisnog planinskog sela, a potom pitome Donje Ržanice, koja je za mene ostala najljepše selo na svijetu. U Ržanici sam počeo formalno da idem u školu, ali stvarno mnogo ranije.
U tadašnjim seoskim školama je postojao smeštaj za učitelje, pa sam, od kada znam za sebe, boravio u školi, provodeći mnogo vremena u učionici ravnopravno učeći sa đacima moje pokojne majke. Tako sam se vrlo rano opismenio, pa mi početak škole nije teško pao.
U Ržanici, moj prvi učitelj je bio pokojni Dušan Jolić, fantastičan učitelj, inspirativan čovjek, entuzijasta, koji je kod svakog učenika razvijao neviđen osjećaj za maštu i kreativnost, što je najvažnije za formiranje karaktera.
Selimo se u Berane i nastavljam četvrti razred u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, gdje me ponovo zapade dobar učitelj, Mito Veljić, strog, ali pravedan. Svako Mitovo odjeljenje bilo je nabolje. Ravnopravno sam se nosio sa, za mene tadašnjom, „gradskom“ djecom, jer su kod Mita hrlila djeca gradskih uglednika.
Kasnije mi je razredna bila Olga Joksimović, koja je dodatno podhranila moju ljubav prema pisanoj i izgovorenoj riječi, koju sam vjerovatno naslijedio od oca, nastavnika tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Ali eto, ta moja ljubav prema jeziku i pismu ostade da tinja u drugom planu, jer mi ljubav prema fizici i tehnici razviše briljantni nastavnici, pokojna Vera Rajković i Dragomir Ivanović.
Vera me je napravila takmičarom u fizici, gdje sam imao dosta uspjeha kroz osnovnu školu i gimnaziju. Dragomir me je uveo u tadašnju Narodnu tehniku, gdje sam počeo da se bavim elektrotehnikom i modelarstvom. Kasnije sam shvatio da su ta dva komunistička projekta Nauka mladima i Narodna tehnika bili mnogo bolji od mnogih današnjih evropskih obrazovnih projekata. Koliko su samo razvili briljantnih naučnika i inženjera.
Moram pomenuti Ferida Nikšića, beransku legendu tehničke kulture i modelarstva. Sa koliko je ljubavi i entuzijazma taj čovjek radio sa nama. To je danas nezamislivo. Beransku gimnaziju sam završio po reformisanom, takozvanom „Šuvarovom modelu“. Iako tim eksperimentom oslabljena, bila je još uvijek dobra škola sa sjajnim profesorima.
Pored Jezda Ćulafića, razrednog starješine i omiljenog profesora, nekako se najviše sjećam Ljuba Bojovića, Uroša Bukumire, Draga Vukićevića, Lepe Šekularac, Krune Babić....I oni koje nijesam pomenuo podjednako su mi dragi i uticali su na mene. Stekao sam zvanje „pomoćni istraživač u fizici“ i kasnije sam se u jednom od intervjua, kada sam već postao redovnim profesorom i shvatio da je „neznanje“ najšira naučna oblast, našalio da je to najhrabrija naučna titula koju sam stekao.
U Gimnaziji smo stekli široko znanje. Danas mi je veoma čudno kako mlade generacije slabo vladaju društvenim naukama i filozofijom, što je tada bio specijalitet naše Gimnazije. Tu se završava faza mog beranskog školovanja.
Prirodan izbor su bile studije elektrotehnike koje sam započeo na Univerzitetu „Veljko Vlahović“ u tadašnjem Titogradu, naravno, poslije odsluženog vojnog roka u Delnicama. Diplomirao sam 1990. godine kao drugi u klasi i zasnovao radni odnos na Katedri za elektroniku i električna mjerenja kao asistent pripravnik, a potom kao asistent.
Na istom fakultetu sam magistrirao i biran u zvanje asistenta pripravnika i asistenta. Razvijena ljubav prema praktičnoj nauci opredijelila me je da diplomiram i magistriram kod prof. dr Zorana Mijanovića, kojeg smatram, neka se drugi ne naljute, najboljim živim inženjerom Crne Gore.
Stipendiju Vlade Grčke dobijam 1997. godine i upisujem doktorske studije na Univerzitetu u Patrasu, jednoj od najačih tehničkih škola u Grčkoj, gdje doktoriram, 2001. kod prof. Georgiosa Papadopoulosa, briljantnog profesora koji se ranih 60-ih vratio u svoju domovinu sa čuvenog američkog MIT-a i napravio jednu od najjačih laboratorija za primjenjenu elektroniku na Balkanu.
Kasnije je sam izjavio, kada sam ga u znak zahvalnosti pozvao kao gostujućeg predavača u Crnoj Gori, da sam ja bio njegov najbolji doktorant koji je najbrže završio. Doduše, najbrže sam doktorirao kod njega, ali bio sam i jedan od boljih, jer je taj profesor u svojoj karijeri izveo oko 30-tak doktoranata.
Htio je po svaku cijenu da me zadrži, pa sam nastavio da radim na Univerzitetu u Patrasu do 2003. godine, kada se konačno vraćam na UCG, gdje sam u međuvremenu bio izabran u zvanje docenta .
Možda ne bih prelomio da se vratim da nije bilo tadašnjeg rektora prof. Miša Obradovića, koji je tolerisao moje dugo odsustvo i eliminisao birokratske barijere povratka. Mnogo je mladih ljudi taj čovjek izškolovao vani i uspio da ih vrati, što je danas nemoguće.
Šta smatrate Vašim najvećim naučnim doprinosom?
Iako u posljednje vrijeme dosta pišem o negativnom uticaju hiperprodukcije naučnih radova na razvoj same nauke, pored već navedenih projekata, publikovao sam preko 200 naučnih i stručnih radova na međunarodnom i domaćem nivou, u časopisima i na konferencijama.
Prema bazi SCOPUS citiran sam više od 250 puta (bez autocitata), a prema Google Scholaru više od 700 puta. Autor sam nekoliko univerzitatskih udžbenika, praktikuma i skripti, mentor na velikom broju diplomskih i magistarskih radova, kao i određenom broju doktorata u fazi izrade.
Smatram svojim najvećim dostignućem predlaganje „LED-LED tehnike“, koju sam, eto više slučajno, predložio u oblasti senzorike, ali je kasnije na osnovu nje objavljeno čak pet američkih patenata od strane kompanija kakav je i sam Google i napravljeno više proizvoda. Da ironija bude veća, ja tu tehniku nijesam patentirao, ali su oni veoma korektno naveli da je uvedena sa moje strane.
Tu je svakako MECO konferencija koju sam osnovao zajedno sa Lechom Jozwiakom i Dmitrijem Tarasovim, najindeksiranija Crnogorska naučna konferencija do sada, koja je ove godine imala za čast da ugosti drugog nobelovca u svojoj istoriji. To je jedina naša konferencija sa koje čuvena izdavačka kuća Elsevier objavljuje specijalni broj svoga časopisa sa SCI naučne liste.
Tada mi obično dodje veliki broj naučnih prijatelja iz Evrope i svijeta i veoma sam ponosan da mogu da im vratim dio gostoprimstva i pokažem ljepote naše Crne Gore.
Interesantno je da pripadate malom broju profesora tehnike koji su prepoznatljivi u društvenom životu, naravno kao pobornik demokratije, akademskih sloboda, slobode mišljenja ...
Nekako je za to kriva Beranska gimnazija i dobro filozofsko obrazovanje koje nam je podarila. Tu sam naučio „da i ono što je suprotno podjednako je tačno“, „da sve teče i da se sve mijenja“.... Kasnije sam to „posložio“ u Grčkoj, jer to je jedini narod koji sam sreo u svojim putešestvijima, sa osjećajem za iskonsku demokratiju. Tamo sam dodatno naučio podjednako cijeniti pragmatičnog Aristotela i prkosnog Demostena.
Vrlo sam ponosan što sam bio jedan od studentskih lidera u pisanju najslavnijih stranica crnogorskog studentskog pokreta, 1988. godine, prije pada Berlinskog zida. Začeli smo tada klicu demokratije u Crnoj Gori, i evropski kult, onako iskreno, ne znajući šta to znači i nosi, ali mladalački sa punim srcem i osjećajem za pravdu. Niko od tih momaka nije od toga profitirao, ostali su skromni porodični ljudi.
Jedan sam od osnivača Foruma univerzitetskih profesora i istraživaca (FUPI) i njegov dugogodišnji direktor. Nažalost, tradicionalni nedostatak smisla za akademske slobode i drugačije mišljenje ugasio je ovu organizaciju, tako da su danas univerzitetski profesori i naučnici Crne Gore, medju rijetkim profesijama, bez strukovnog udruženja.
Da ne pominjem početnu Grupu za promjene u kojoj su bili najveći intelektualci CG i mnogi današnji reformatori od pozicije do opozicije. „Mangupi u sopstvenim redovima“ i ljudi od interesa su uspjeli da je ugase.
Jedan sam od prvih ko-direktora NATO projekata u CG , još od 2008. godine, kada je to bilo veoma hrabro i neizvjesno.
Nemam od tih aktivnosti nikakve koristi, niti želim, jednostavno to je bila moja obaveza u jednom trenutku vremena.
Ono po čemu ste prepoznati je vaš omiljeni projekat MECO konferencija na kojoj je gostovao jedan nobelovac. Recite nam nešto više o tome?
Da, već sam rekao MECO je moj omiljeni projekat. Sedmi MECO (Mediteranska konferencija o ugrađenim kompjuterskim sistemima) održana je ove godine u Budvi od 10. do 14. juna. Uvodno predavanje održao je Tim Hunt, nobelovac iz oblasti medicine za 2001. godinu.
Tu su i ostali predavači po pozivu sa najjačih univerziteta, kao što su MIT, Harward, ETH Zurich, University of Bristol, Cornegie Mellon University, RWTH Aachen. Imali smo selektovanih preko 140 radova iz 35 zemalja širom svijeta. MECO ima preko 4000 citata u Google Scholary.
Tim je drugi nobelovac koji nam je došao u goste. Prvi je bio Dan Shechtman iz oblasti hemije, prije dvije godine. Nije prvi put da dolaze nobelovci u Crnu Goru, ali je to iz oblasti prirodnih nauka ipak rijedak slučaj. Svakako, to nam je veliko priznanje za našu konferenciju i impuls da istrajemo.
Na kraju, šta biste imali da poručite za "Novu Slobodu“?
Bio sam iskren. To govori koliko cijenim „Novu Slobodu“. Ovo je i suviše skromno u poredjenju sa poznatim ljudima Limske doline koji su pisali za nekadašnju Slobodu. Dodatno, i porodično imam obavezu kao vječiti Beranac. Moj bliski rodjak po majčinoj strani, pokojni prof. Milorad Joksimović je živio za nju.
Uzorna karijera i brojni projekti
Po povratku iz Grčke pokušao sam da prenesem stečena znanja i iskustva kako u nastavi, tako i u projektima. Nastavio sam sa međunarodnom aktivnošću, boraveći na velikom broju međunarodnih univerziteta i naučnih institucija. Nekako se to poklopilo sa počecima CG integracija pa sam medju prvima počeo dobijati međunarodne projekte.
Rukovodio sam sa 4 Tempus - Erasums+ projekta, 2 NATO projekta, 1 FP6 i 1 FP7 projektom, 4 bilateralna projekta, 5 nacionalnih projekta i 1 WUS projektom, dok sam u svojstvu saradnika učestvovao u velikom broju istih. Nominovan sam za eksperta Evropske Komisije u programima EACEA i EURAMET kao i Makedonskog fonda za inovacije.
Bio sam (ili sam) još uvijek član mnogih timova Ministarstva nauke Crne Gore i Ministarstva prosvjete Crne Gore, Odbora za prirodne i tehničke nauke CANU, Borda direktora EUROMICRO (Evropske asocijacije za mikroelektroniku), Senata Univerziteta Crne Gore, Odbora za doktorske studije Univerziteta Crne Gore, nacionalni predstavnik za program H2020-oblast ICT itd.
Nedostaje znanje, ideja, preduzetništvo i energija
Berane je nekada bilo industrijski centar Sjevera. A sigurno i jedan od dva kulturna centra Crne Gore. Imalo je specifičnu „dušu“ i „šmek“. To je jednostavno bio grad inteligencije. Aerodrom, Dom kulture, Bioskop, jaka Bolnica ... Neću biti neskroman, ali u vremenu koje sam opisivao bilo je „jače“ od Podgorice, koja mi je tada izgledala nekako vještačka, tj. socrealistična.
Ono što je bilo karakteristično za Berane bio je potpuni sklad, kako se to tada nazivalo, „naroda i narodnosti“.
Malo je šta od toga ostalo. Tranzicija je uništila grad moje mladosti. Nema industrije, nezaposlenost, sirotinja, ljudi odlaze, a naročito mladi. Partijska podijeljenost, preglasavanje. Nekada sam ljut što je došlo višestranačje u moj rodni grad. Što je najgore, nedostaje znanje, ideje, preduzetništvo i energija. Mnogo je birokratije za malu lokalnu sredinu.
Ono za šta sam se ja zalagao jeste da Berane postane akademski grad. Grad sa najmanje 2-3 visoke stručne škole. Ne fakulteti, ima ih svuda kao pečuraka. Kvalitetne stučne škole. Ako nema interesa moj univerzitet, onda se vrlo lako može naći ko hoće, makar bio i strani obrazovni partner.
Grad privlačan za preduzetnike, sa smanjenim taksama i ostalim olakšicama. Sa tim se mijenja i drugo nabolje. Tu lokalna samouprava mora da odigra ključnu ulogu i mora imati neki plan razvoja, pa korak po korak. Tamo gdje su njene nadležnosti mora biti „maštovitija“. Kako mi se čini ide se na preživljavanje, što nije dobro.
Mr. Amer Ramusović
