Sve je to, između ostalog, slikovito objašnjeno u, zasigurno najboljem naučnom djelu o beranskom kraju uopšte, "Beranska kotlina“ od akademika Milisava V. Lutovca, rodom iz Dapsića kod Berana.
Vrijeme ovakvo kakvo jeste, a takvo je sve od 1945. godine, izbacilo je, a to čini čak i danas, iz svojih dubokih, mutnih, javnih i tajnih virova, pored mnogo toga i raznorazne "stručnjake“, a među njima i "istoričare“, koji su učili najviše o tome šta se to brkalo, ubrkalo i izmiješalo u Jajcu, zatim kako su se nazivali kučići dragog im i nikad neprežaljenog "maršala“, dok im je prava prošlost našeg naroda, osobito ona daleka, bila i ostala velika zagonetka.
Jedna od zabluda i pokušaj nametanja većini jeste razmišljanje manjine, koje se jedino zasniva na želji da je to tako, dok je, bez ikakve sumnje, daleko od istine. A među najpoznatijim je namjerno, a potpuno pogrešno nazivanje pitome i prelijepe beranske doline-kotline i cijelog tog kraja - Vasojevići.
Zato nije naodmet napomenuti koja su to sela i naselja beranske opštine u kojima su Vasojevići manjina ili ih, čak, uopšte, nema i u kojima su manjina oni koji nijesu pripadnici ovog, to uostalom niko i ne dovodi u pitanje, jakog i značajnog plemena.
Ulica, Radmuževići, Ćetkovići, Bulići, Orah, Rmuši (Strane), Jašovići, Spalevići, Lazi, Tomovići, zatim Rovca, Kaludra, Donje Luge, Petnjik, Budimlja, Tmušiće, Podgrađe, Zagrađe, Skakavac, Bubanje, Zagrad, Rujišta, Štitari, Vuča, Glavaca, Kurikuće, Lubnice, Bastahe, Kržulje, Praćevac, Lužac, Dolac, Pešca, Strane, Veliđe, Beranselo, Gornje Zaostro, Donje Zaostro, Pešca, Crljevine i grad Berane sa predgrađem ispod Jasikovca su naselja gdje su Vasojevići manjina, dok ih u nekim selima uopšte nema, ili je njihov broj neznatan.
Vinicka, Donja Ržanica, Zagorje, Dapsiće, Mašte, Dragosava, Goražde, Babino, Crni Vrh, Buče, Banjevac su sela gdje Vasojevići predstavljaju većinu.
I šta mislite - da li je ispravno na osnovu tog osnovnog i neoborivog pokazatelja nazivati ovu prelijepu kotlinu sa zaleđem - Vasojevići?
Pomenuti odnos najslikovitije odslikava etničku sliku beranskog kraja, uprkos pojedinim napisima koji pogrešno predstavljaju takvo stvarno stanje, bez obzira i na to što se brojni gosti iz raznih oblasti djelovanja koji pohode naš kraj, na početku svojih besjeda ili običnih govora povodom raznih prigoda, obraćaju okupljenom narodu sa ,,draga braćo i sestre Vasojevići“, omalovažajući tako zbog svoje neupućenosti ili određenog dodvoravanja radi nečeg, one najbrojnije među prisutnim, one koji nijesu vasojevićkog porijekla, koji se nikako ne osjećaju kao Vasojevići i nikada i neće.
A sve je započelo pojavom knjiga nekih vasojevićkih spisatelja koji su čak naveli i navodne granice vasojevićkog kraja, tako prisvojivši znatan prostor ovog dijela Crne Gore, koji im zasigurno, a u bilo kojem pogledu, nikako i ne pripada. Međutim, njima i ne treba zamjeriti jer su željeli da bude po njihovom, naročito onda kad im je to moglo biti, žele to neki i danas, ali šta reći za one koji nijesu Vasojevići, a pišu i govore da se osjećaju kao stvarni pripadnici tog jakog plemena, odričući se tako svojeg pravog porijekla i olako prihvatajući takve i ostale neistine. Tako i dozvoljavaju, između ostalog, nipodoštavanje učešća svojih predaka u raznim oblastima stvaralaštva i pregalaštva, ali i u najpoznatijim bojevima protiv Turaka.
Kad je krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka beranski kraj opustio i kad su ga napustili skoro svi njegovi stanovnici ne mogući da trpe turski zulum, naselili su se iz stare Crne Gore najprije Ceklinjani, a potom nešto kasnije Bratonožići, Piperi, Njeguši, Kuči, iz Brda Moračani, Rovčani, a tada nije bilo Vasojevića u beranskom kraju. Ceklinjani su zatekli ponekog od starog stanovništa u Lušcu, koji su se priklonili njima i tako zaštitili, a bili su još samo Ramusovići u Donjoj Ržanici, koji su došli da im požele dobrodošlicu.
Vasojevići su u to vrijeme bili u svom zavičaju - na području Lijeve Rijeke. Prvi njihov pomen je iz 1444. godine i to u žalbi koju je uputio dubrovačkom sudu neki Brajan Prodanić žaleći su da su šezdeset Pipera, Bjelopavlića i Vasojevića napali njegov karavan, ubili mu brata i opljačkali robu.
Vasojevići iz 90 kuća su bili najprije pod komandom Nikole Otaševog i Lala Bojovog sa 280 vojnika, a 1614. godine bili su pod komandom Ahmed-čelebi Hadrovića i Jusuf-bega Krzmića. U to isto vrijeme komandu nad stanovništvom Ceklina, odakle su se neki Đuraškovići naselili u beranskoj dolini, iz 40 kuća, imao je Pero Jovanov. Turski bilježnici nijesu pisali prezimena žitelja, koja su postojala, samo je nešto malo izuzetaka, jer Osmanlije nijesu znali za prezimena i dobili su ih u dvadesetom vijeku za vrijeme vladavine Kemala Ataturka, koji je tada dobio svoje prezime, koje znači "otac Turaka“.
Đuraškovići su se sa Gornjeg Ceklina počeli raseljavati zbog nerodnih godina, onda i zbog toga što su pali u nemilost kod dinastije Petrović, jer čuveni junak serdar Filip Đurašković, jedan od najmoćnijih ličnosti Crne Gore, nije htio da poljubi ruku knjazu Danilu, poznatom kao Zeko Mali, a niti da ga nazove gospodarom, ali i zbog krvne osvete i naselili lijepi i plodni Lužac.
Ovi podaci o Vasojevićima i Ceklinjanima, ali i o svim ostalim plemenima, bratstvima, selima, objavljeni su u knjizi francuskog arheologa i istoričara Fransoe Lenormana "Turci i Crnogorci“, koja je izašla iz štampe 1866. godine u Parizu, a u okviru dijela "Izvještaj i opis Skadarskog sandžakata iz 1614. godine Mariana Bolice“.
Turci koji su osvojili Bihor grad i u beranski kraj ušli 1455. godine i ostali u njemu do 1912. godine, dok nijesu doživjeli velike poraze i gubitke, nikada nijesu nazivali beransku dolinu Donji Vasojevići, nego samo Donja nahija. Mora se priznati da Turci nijesu mijenjali zatečene toponime, oronime, hidronime, patronime, nego su ih njihovi zapisničari zapisivali kao takve u svoje poreske spiskove.
Vasojevići su u svojem prodoru iz ljevorečkog kraja slabija bratstva u beranskoj dolini potiskivali i zauzimali njihova imanja, šireći se tako, nazivajući ih Srbljacima i Ašanima, po nekim pogrdno, po drugim ne, što se zasigurno ne odnosi na one porijeklom od Đuraškovića. Naime, kad bi naišli na jaka bratstva koja su im se suprostavljala, onda su odstupali i sa njima se rado orođivali. Svjedočanstvo da je to tačno jeste i položaj imanja i naselja jakih bratstava koja nijesu bila Vasojevići - ona su u najboljim i najplodnijim djelovima beranskog kraja. Sve je to, između ostalog, slikovito objašnjeno u, zasigurno najboljem naučnom djelu o beranskom kraju uopšte, "Beranska kotlina“ od akademika Milisava V. Lutovca, rodom iz Dapsića kod Berana. Za one neupućene - dr Lutovac, profesor beogradskog Univerziteta, svoj drugi doktorski rad je odbranio 23. marta 1935. godine u Parizu, na Sorboni, sa najvišom ocjenom pred komisijom koju su sačinjavali: Emaunel De Marton, Alber Demažon, A. Shole, kao i istoričar N. Ajzeman i slavista A Mazon).
Jedno vrijeme je postojalo dragovoljno primanje islama među pravoslavnim žiteljima nekih plemena, isključivo zbog pogodnosti i lakšeg načina života. Ono je uzelo toliko maha, naročito u dijelu poznatom kao Gornja Nahija, u kojem su većina Vasojevići, tako da je mudri i hrabri sveštenik Mojsije Zečević, iguman manastira Đurđevi Stupovi od 1820.- e do 1852. godine, inače, Vasojević, koristeći veliku dovitljivost uspio da neke vrati u pradjedovsku vjeru, dok su drugi nastavili sa islamom, a docnije su se pojedini ipak vraćali u pravoslavlje.
Mnogi od onih koji su, ipak, ostali u islamu, izmišljaju da su u beranski kraj stigli iz Bosne, iz Turske, odasvud, samo da ne budu ono što su bili njihovi preci - pravoslavci i Srbi-Crnogorci, svejedno! Međutim, to je i njihovo pravo, mogu da se kazuju da su i iz Nanpule, iz Mozambika, ali i bilo ko drugi.
Milija Pajković
Ta crta našeg naroda je bila vidna i u drugoj polovini dvadesetog vijeka, kada su mnogi iz zatrke postajali članovi SKJ isključivo zbog ćara i koristi, jer su time postajali izuzetno povlašćeni građani. Nastavlja se slično tumburanje i danas, kad mnogi kao golubovi gaćani lete iz partije u partiju, ulagujući se kome god stignu da bi lagodnije živjeli i bili veoma blizu ćesa sa parama.
Dakle, nije pravilno beranski kraj nazivati vasojevićkim, bez obzira na pričice da se tu tobože radi samo o nekakvim geografskim odrednicama, međutim, riječ je o svojevrsnom prekrajanju istorije i pokušaju stavljanja nekih iznad drugih, za šta ne postoje nikakvi valjani razlozi, jer narod beranskog kraja, bez obzira na vjeru, porijeklo, plemensku i bratstveničku pripadnost jeste JEDNO, a to ne može niko da umanji ili odbaci.
Uz to se pokatkada zaboravlja da je beranski kraj bio sastavni dio posjeda Nemanjića, Altomanovića, Hrebeljanovića i Brankovića, a prije toga i starih naših vladara, koje istorija namjerno ili nenamjerno zaboravlja.
Prema tome, jedini ispravni i naučno prihvatljiv naziv jeste - BERANSKA DOLINA-KOTLINA, njeni stanovnici su BERANCI i BERANKE, bez obzira na plemensku i vjersku pripadnost, jer su svi izmiješani i orođeni neraskidivim vezama, rodbinskim, bračnim, kumovskim, prijateljskim, tako da je, uistinu, nezamislivo koristiti nazive koje neko hoće da nametne iz političkih pobuda, zbog pametovanja ili zbog neznanja, sve mu nekako dođe isto!
Tekst i foto: Milija Pajković
