Dugo sam premišljao kako da nazovem studentske ljubavi između Beranaca i Beranki i ostalih pridošlica iz cijele zemlje, i to onih koji su obitavali u zvezdarskom studentskom domu, tamo negdje od sedamdesete do osamdesete godine prošlog vijeka, a koje su se završile brakom? Kako?
Beogradske?
One jesu beogradske, to je izvan svake sumnje, ali bi takav naziv unio pretjeranu širinu i bile bi potrebne tone i tone papira da bi se, samo jedan malecki njihov dio, označio. I šta ste postigli?
Zvezdarske?
Ono što važi za beogradske, takođe se, u potpunosti, odnosi i na izraz ,,zvezdarske“.
Studentske?
Isto sve izgleda kao i u prethodnim napomenama!
Domske?
A koliko li je samo domova, i to raznih vrsta, u Beogradu! Auhhhh!
Opet bi to bio uzaludan posao!
I tako sam, malo po malo, stigao do naslova kojim je i naslovljena ova priča, priča sva satkana od te njihove ljubavi. Možda jeste preopširan, ali i iskazuje sve, kao što stari vezovi naših vezilja govore sve i jesu dio posebne umjetnosti - jesu, u stvari, neraskidivi dio jednog vremena, jednog doba i jednog života.
I stigao sam tako i do tih ljubavi, ljubavi koje su lepršave i raskošne kao dječji zmajevi koji jezde nedjeljnim osunčanim nebom, dotakao sam ih se, jer ih je bilo, naprosto, nemoguće i zaobići, stigao sam do njih nekom čudnovatom prečicom, koja mi se neobjašnjivo i bez ikakvih naznaka najednom ukazala, upravo kao da je neko tako to i htio, stigao sam do jednog purpurnog ljubavnog klupka, sastavljenog od nekih posebnih, tananih, ali i izuzetno čvrstih, zlaćanih niti.
A te niti su, u stvari, ljubavi između Miška Pajke i Goce, Zvonka-Rusa i Ljilje, Srba i Neđe-Bebe, Sulja Sukija i Nadice, Đoka Nesanice i Milanke, Miška Vrce i Svjetlane, Borka i Gorice, Vanča i Zorice, Veska i Julijane, Dragana i Cice, Dragana i Mikice, Vukote-Mimca i Goce, Srđana i Rade, Mija i Goce, Moma-Moljca i Svetlane, Rala i Ljilje, Zonja i Jelene, Voja i Branke, Mića i Kose, Joksa i Radice, Hajra i Rade, Mladena i Vanje - on ili ona iz tih parova su iz Berana i te njihove iskričave i mladalačke ljubavi pretvorile su se, a neke već i tokom studija, u ono veoma ozbiljno - u brakove!
A tokom studija ti parovi su dijelili, međusobno, pored ćućurastih tajni, pored to novca dobijenog od roditelja ili od zarade preko studentske zadruge, i hranu, i to onu koju su sami spravljali na maleckim rešoima u malenim sobama, u šerpicama i lončićima, čvrsto zagrljeni usred svoje i samo svoje vaseljene, zarobljeni u njoj zajedno sa svojim suncem, svojim mjesecom i svojim zvijezdama, usred pare od variva, kao nekakvi alhemičari ljubavi i kulinarstva; dijelili su oni i menzašku hranu, a čašćavali su se i ponekada, osobito za rođendanske dane ili za uspješno položene ispite, u nekom od poznatih restorana. Dijelili su svaki svoj slobodan trenutak, naročito one u predahu od napornog učenja, predavanja i ispita, dijelili su svaki kutak svoje zvezdarske šume, dijelili su pakete s domaćom hranom i namirnicima koje su dobijali od kuće, dijelili su knjige, muziku, dijelili su dosta toga, a opet su sve više i više postajali jedno, jedno biće, jedna ljubav za sva vremena! Djelove ljeta su provodili na moru, u odmaralištima, gdje su stizali preko studentskih službi, a razdvajali su se samo onda kad su morali da poklone pažnju svojim ukućanima, svojoj porodici, mahom za vrijeme ljetnjeg predaha i povratka sa mora, da bi i oni koji su imali oveća imanja učestvovali i u poljskim radovima.
A od tih ljubavi Zvezdara i Beograd su postajali još treperaviji, lepršaviji, plemenitiji i srećniji! One su se miješale sa košavom, pahuljama, kišom, suncem, sa zvijezdama i sve su, tako sjedinjene, ličile na ogromnu teglu punu domaćeg slatkog od šljiva, višanja, trešanja, smokava, lubenica i trešanja.
I kako je ko od tih parova, od tih zaljubljenih gugutki i gaćana, završavao studije ili išao za svojim poslom, tako su i neki napustali grad svoje mladosti i ljubavi, a neki su ostajali u njemu.
A kako ništa ovozemaljsko nije vječito, neke od tih ljubavi, naravno, krunisane brakom svetinjom, prekinute su, ipak, rano, da bi se, eto, nastanile daleko i daleko, u nekom nepoznatom i onovremenskom svijetu, čekajući da im se, kad dođe vrijeme, pridruži druga polovina i da se njihova ljubav ponovo sjedini i nanovo ovaploti u vječnom duhovnom obliku.
Tako su se, prerano, iz Beograda, sa Zvezdare, iz Berana, iz Budve, Smederevske Palanke, Kanade i Podgorice, nastanili u tom drugom, pahuljastom i paperjastom svijetu: bračni par Šuntić, Suki i Nadica, pa dva Miška, Milutin-Pajka i Miloš-Vrca, oba Pajkovići, pa Čedomila-Cica, udata u Pajkovića, zatim Borko Bukilić i, na kraju, Đoko Ičević Nesanica. Tako su ti ljubavni soneti, te ljubavne serenade, te ljubavne balade, začete u beogradskom miljeu, veoma pogodnom za tako nešto, u vrijeme učenja i studija, a sasvim zrele i učvršćene u braku, čvrste i jake kao mornarski čvorovi, ipak, načete i okrnjene bez ikakvog reda i mimo bilo kakvog pravila.
A ostale domske studentske ljubavi, s blagim ukusom Berana i Zvezdare, još uvijek odolijevaju i vremenu, i sudbini, bolestima, raznim nedaćama i traju, uz mladi naraštaj, koje su i stvorile, razasute po raznim prostorima i različitim krajevima. Još se vješto odupiru zubu vremena, braneći se uspomenama, tananim pričama, naravno, u posebnim trenucima i na posebnim mjestima. One su još uvijek jedre i slatke, uprkos godinama, uprkos svemu, zato što su nikle i buknule u vrijeme studija, u vrijeme mladosti, u vrijeme nekakve bezbrižnosti, a razbuktale se u istinskim porodičnim gnijezdima. Zato su i tako čvrste i nedodirljive, vječne, toliko vječne, da vječnije ne mogu biti, upravo takve kao da ih je neki čarobnjak-kovač iskovao u svojoj tajnoj kovačnici.
Te slatke i divne domske studentske ljubavi sa ukusom lijepog i bijelog Beograda!
Grada, koji je, takođe, iskovan u istoj kovačnici, pa odolijeva svemu i svačemu i niko mu ništa ne može!
Eh, te ljubavi s blagim ukusom Zvezdare!
I Berana...
Milija Pajković
Foto: Srbislav Srbo Pajković
(Iz objavljene knjige ,,Čarobni krug dvojkom“)
