Intervju: prof. dr Branislav Boričić

Rođeni Beranac, omiljeni profesor i dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu, prof. dr Branislav Boričić o gradu u kojem je rođen ali i današnjem vremenu

Ivangrad je bio grad sa ružičastom perspektivom

“Najveća nagrada učitelju je uvijek postignuće njegovih đaka. Kada za vrijeme časa osjetim da sam smisao jedne teoreme adekvatno prenio svojim studentima, prestaju da budu važni svi ostali aspekti mojeg angažovanja i profesije. Kratka i krhka lista prijatelja u realnosti se polagano smanjuje u korist liste prijatelja koji su „na onom svijetu“, pri čemu tu podrazumijevam sve one imaginarne i virtuelne, ali i one prijatelje, čije brojeve telefona držim u svom imeniku, bez snage da ih izbrišem, iako ih više nikada neću moći dobiti preko tih brojeva”, kaže za Novu Slobodu prof. dr Branislav Boričić.

Kakva su sjećanja na Vaše djetinjstvo, porodicu, školovanje i vanškolsko angažovanje?

Za srećno i bezbrižno djetinjstvo zahvalan sam svojim roditeljima i dvjema starijim sestrama, koji su učinili da sam, praktično, kao u onom vicu, mogao da progovorim tek u petoj godini života, ispoljavajući reakciju na serviranu neslanu supu, jer, do tada, “sve je bilo u redu”, i nije bilo ni potrebe da nešto kažem. Čuvali su nas roditelji tokom djetinjstva od, tada, nepodnošljive porodične hipoteke Informbiroa, a koliko je to bilo teško, to sam shvatio, tek mnogo godina kasnije. Odrastali smo uz bogatu kućnu biblioteku, cijeli zid, od poda do plafona u knjigama, iz koje su gimnazijalci često pozajmljivali djela za lektiru ili maturske radove, ali i drugi, koji su se bavili naukom i kulturom, i uz obilje slobode, koju je omogućavao bezbjedan i miran grad.

Koliko je bila delikatna roditeljska briga za naše vaspitavanje govori i sljedeći detalj. U vrhu biblioteke, pri plafonu, nedostupno bez merdevina, nalazilo se osmotomno izdanje priča „1001 noći“, to slavno književno djelo, koje krasi baštinu svjetske literature. Kad sam odrastao i počeo da ih čitam, postalo mi je jasno zašto su te knjige bile na posljednjoj polici; radilo se, zapravo, o bajkama za odrasle.

Od svojih roditelja i sestara sam mnogo učio, a pored njih su na formiranje moje ličnosti presudan uticaj imali i moji učitelji, za koje bih tačno mogao da lociram ko je od njih na koji dio mog razvoja neposredno i uticao. Od prvih časova koje sam dobio od svoje učiteljice Slave Kastratović, preko, kasnije, Amajlije Đukić i Mila Todorovića, pa Branka Raosavljevića, Đoka Akovića, Sofije Mašović, Slobodana Tomovića, Miloša Vulevića i Živka Vešovića, do, konačno, fakulteta i Slaviše Prešića, Đura Kurepe, Dragomira Lopandića, Dušana Adamovića i Aleksandra Krona, shvatam da nijesam bio samouk, niti sam to mogao biti.

Zvjezdani trenuci ivangradske košarke, i ostalih sportova grada u ekspanziji šezdesetih, omladini su ulivali samopouzdanje. Bio sam aktivan u Stonoteniskom klubu „Radnički“ i Planinarskom društvu „Vojo Maslovarić“. Bila je to paralelna škola, dopuna redovnom školskom sistemu, koja je mnoge mlade ljude sačuvala i dobro usmjerila.

Koliko su Vaši roditelji uticali na Vaš put ka nauci? Koji je njihov doprinos na obrazovanje i kulturu beranskog kraja? Svakako se sjećate kulturnih inicijativa u zavičaju?

Moja majka, profesor u gimnaziji, jedna od rijetkih žena iz Polimlja, koja je bila školovana u periodu između dva rata, provela je na kraju svoje karijere godinu-dvije u Rožajama, gdje je predavala u novoosnovanoj gimnaziji. U živom su mi sjećanju razgovori, koje sam slušao kao dječak o problemima obrazovanja, kada je kao profesorica, žena, obilazila kuće po Rožajama i okolini da ubjeđuje roditelje da dozvole ženskoj djeci da se školuju. I imala je uspjeha u tome.

Kao osnovac sam ispratio i osnivanje Udruženja naučnih, kulturnih i javnih radnika Polimlja, gdje su se, u našem stanu, kod mog oca, prvog sekretara Udruženja, okupljali ostali osnivači inicijatori Milo Bošković, Miloš Ostojić, Branko Zogović, Miloš Vulević... Iz ove današnje vizure, te poduhvate još više cijenim, jer shvatam koliko je to tada bilo teško ostvariti. Kasnije su, posthumno, objavljivani članci mog oca u „Tokovima“. Gubitak oca, još prije srednje škole, doprinio je mojem bržem sazrijevanju. U gimnaziji sam pisao pjesme, bavio se fotografijom; sve uz naglašenu dozu pesimizma. Da sve to savladam, pomoglo mi je društvo iz gimnazije i komšiluka, ivangradska otvorenost tog vremena, sport, Lim i porodica. Kažem vam, to je tada bio grad sa ružičastom perspektivom.

Koliko je bilo kulturnih ponuda toga vremena?

Sve filmove italijanskog neorealizma, francuskog novog vala, domaćeg „crnog talasa“, kao i kompletnu holivudsku produkciju, mogli smo da ispratimo u našem gradskom bioskopu, što je bio važan dio našeg sazrijevanja i kompletiranja ličnosti.

Kakva je paralela između nekadašnjeg Ivangrada i današnjih Berana? Može li se, zapravo, uopšte, vršiti poređenje?

Na studije sam krenuo, uz provincijalno pomanjkanje samopouzdanja, sa čvrstom namjerom da se, kad završim, vratim u Ivangrad, u svoju gimnaziju, gdje bih predavao matematiku. To je bilo 1973. godine, kada je još postojala „svijetla ivangradska budućnost“. Razvijena industrija, grad – Jugoslavija u malom, bogatstvo narječja i dijalekata jednog jezika, koji smo svi dobro razumjeli i njegovali književni jezik, bez današnjih nasilnih šumova prouzrokovanih „sindromom malih razlika“,  zadovoljavajući kulturni život, socijalni odnosi, ekonomska sigurnost, prosto, dobra perspektiva.

Današnjoj mojoj idealizaciji tadašnjeg života u Ivangradu, doprinosi velika razlika u socijalnoj sigurnosti, kvalitetu obrazovnog i zdravstvenog sistema, između tada i sada, ali svakako i nostalgija za srećnim djetinjstvom i mladošću, što već spada u neku subjektivnu, iracionalnu i nemjerljivu kategoriju.

Ipak, od povratka u Ivangrad sam ubrzo odustao, kada su moje molbe, upućene Opštini za stipendiju tokom studija, sistematski odbijane, mada su mnogi studenti, po uspjehu lošiji od mene, tada dobijali tu vrstu stipendija, činilo mi se, bez problema. Ispostaviće se kasnije, da su, ne samo te šanse stipendiranja, već i šanse za dobijanje zaposlenja, bile limitirane porodičnom političkom istorijom. Zapravo, brzo sam shvatio da treba da se bavim nekom profesijom koja je što dalje od politike, i to je bilo djelotvorno; na to su me, diskretno, ali uporno, upućivali i roditelji, na čemu sam im zahvalan.

Koliko su studije odredile Vaš profesionalni život?

Studije matematike, na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu su potpuno definisale moju profesionalnu orijentaciju. Pokazalo se da mi predznanje, koje sam donio iz gimnazije nije manjkalo. Na studijama sam se posebno zainteresovao za probleme zasnivanja matematike, aksiomatskog metoda i teorije dokaza. S druge strane, posao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu mi je pomogao da se više socijalizujem i bolje sagledavam opšte interese društva u kojem živimo, kao i da bolje razumijem smisao funkcionisanja jedne obrazovne institucije.

Koliko je Vaša porodica doprinijela Vašem sazrijevanju?

Uz suprugu i kćerke, uspio sam da bolje razumijem i jednu drugu ravan svijeta oko sebe, da budem svestraniji i tolerantniji, strpljiviji i, valjda, mudriji, nego da sam se zamonašio u „matematičkom manastiru“, što mi je u mladosti predstavljalo ozbiljnu alternativu i izazov. Supruga me iznova vratila jednom superiornom svijetu, svijetu antičke nauke, kulture, umjetnosti i vrijednosti, koji se do današnjih dana na jedan poseban način njeguje i čuva u Grčkoj. Kćerke su mi pokazale sve različitosti ljudskih bića i karaktera, koje se moraju uvažavati i mogu istovremeno voljeti.

Kao profesor, naučnik i dekan, koliko ste unaprijedili svoje znanje i doprinijeli znanju studenata?

Nastavnička karijera je neizmjerno obogatila moj život. Održao sam hiljade časova, desetine hiljada ispita, napisao stotine stranica naučnih i stručnih radova, udžbenika, prevoda, učestvovao na desetinama naučnih i stručnih konferencija, upoznao mnoštvo ljudi, posjetio mnoštvo univerziteta. Već godinama, kao dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu, bijem bitku za podizanje i očuvanje kvaliteta studija, što danas, priznaćete, djeluje kao donkihotska borba s vjetrenjačama. Na unapređenja blagotvorno djeluju svi modaliteti saradnje sa boljima od nas, kao, na primjer, saradnja sa Londonskom školom ekonomije, sa kojom realizujemo dva programa osnovnih studija, ali i svako podizanje zahtjeva prema studentima; što više tražimo od njih i njihova postignuća su veća. I ovdje je poenta! Najveća nagrada učitelju je uvijek postignuće njegovih đaka. Kada za vrijeme časa osjetim da sam smisao jedne teoreme adekvatno prenio svojim studentima, prestaju da budu važni svi ostali aspekti mojeg angažovanja i profesije.

Da li je prenošenje znanja, zapravo, velika privilegija?

Privilegija učitelja jeste, što tokom cijele svoje karijere uči. Uči pripremajući se da svojim đacima prenese neke nove važne činjenice, a da još više nauči od svojih đaka. Jer kolikogod izgledalo, da je u odnosu između učitelja i đaka transfer znanja i iskustva jednosmjeran, to je duboko uvijek dvosmjeran proces. Zato su učitelji, svojim stavovima i duhom, mlađi od svih ostalih profesija, jer su neprekidno pod uticajima mladih, koji ih suočavaju sa novim idejama, pogledima, tehnologijama... To je glavni razlog, što mislim da je profesija učitelja izuzetna privilegija.

Koji su realni problem današnjem procesa obrazovanja?

Sve što radimo na planu poboljšanja kvaliteta studija, nekako je u suštoj suprotnosti sa vrijednostima vremena, u kojem živimo. Relativizacija svega, pa i naučne istine, dovela je do demotivisanja mladih ljudi, da se bore za bolji kvalitet i za istinu. Zemlja, u kojoj je učitelj najmanje vrednovan, je zemlja koja nema budućnosti. Kad ovo kažem, mislim na sve zemlje bivše Jugoslavije, pa i mnogo šire. Dijelimo i veliki zajednički problem lažnih diploma u cijelom regionu, tj. fakulteta, koji izdaju diplome iza kojih ne stoje stvarne kompetencije i znanje. To je, uz partijsko zapošljavanje, i glavni pokretač egzodusa kvalitetnog i obrazovanog kadra sa ovih prostora. Funkcionisanje javnih institucija, ali i privatnog sektora, postaje problematično, a to dalje izaziva pad životnog standarda i kvaliteta života.

Šta za Vas znači prijateljstvo?

Osvajanje svakog stranog jezika, značilo mi je otpočinjanje jednog novog paralelnog života. Isti osjećaj imam i sa ostvarenim dubokim i posvećenim prijateljstvima. Svako prijateljstvo – jedan novi paralelni svijet i život. Nažalost, kratka i krhka lista prijatelja u realnosti se polagano smanjuje u korist liste prijatelja koji su „na onom svijetu“, pri čemu tu podrazumijevam sve one imaginarne i virtuelne, ali i one prijatelje, čije brojeve telefona držim u svom imeniku, bez snage da ih izbrišem, iako ih više nikada neću moći dobiti preko tih brojeva.

Elektronska komunikacija, društvene mreže, prije svega FB, postali su jedan od glavnih kanala, preko kojih ostvarujem kvalitetnu razmjenu mišljenja sa svojim studentima o temama, koje su nam zajedničke, a koje prevazilaze okvire definisanih silabusa i studijskih programa. Ta komunikacija mi još neposrednije potvrđuje koliko su nove generacije dezorijentisane i nesigurne, ali i koliko su bez suštinske pomoći i razumijevanja starijih generacija, kao i društvenih institucija, koje bi morale ostvarivati veći uticaj na njihov razvoj. Zato koristim svaku priliku da ja, učitelj, sa svojim đacima podijelim svaki stav od opšteg interesa, o učenju, slobodi, istini, ljubavi, radu, strasti, patnji, smislu,... i tada, opet, učimo jedni od drugih, a to je najvažnije!

Imajuću u vidu proces društevnih mreža, i globalnih tokova informacija, da li je, danas, jednostavnije doći do kvalitetnijeg naučnog rezultata? Drugim riječima, da li je danas naučniku lakše nego prije?

U današnje vrijeme, zbunjeni smo i nesigurni i mi stariji. Često svojim saradnicima kažem kako je danas teže doći do jednog dobrog naučnog rezultata, doktorske disertacije, nego što je to bilo prije tri-četiri decenije. Savremene informacione tehnologije koje su omogućile fenomen društvenih mreža i razmjenu enormnih količina informacija, i to, prije svega teško provjerljivih i međusobno protivrječnih, informacija, znatno su, s druge strane, otežale pronalaženje i prihvatanje valjanih činjenica. Zato je danas, više nego ikada do sada, u obrazovnim sistemima potrebno njegovati metode kritičkog i kreativnog mišljenja, logički ispravnog zaključivanja, utemeljene argumentacije, što su, po pravilu, oduvijek bila neomiljena oruđa kod upravitelja iz svake vlasti, bilo da se radi o demokratskim ili autoritarnim društvima. Dakle, svakodnevica nam je ispunjena protivrječnostima, sa kojima nije lako živjeti, a živjeti se mora kao da nam najbolji dani tek dolaze.

 Marko Jelić