“Kao da je u nekoj dalekoj kosmogoniji to parče zemlje, kolijevke, čuvano upravo za njega, hotel se udobno smjestio, tu na obali Lima gdje misli i energije, odišu harmonijom dostojne poretka veličanstvenih. Veličanstveni hotel, veličanstveni Lim. Nijemo se gledaju i mnogo kazuju“.
Nerijetko, čovjek najljepše stvari, koje su tu ispred njega ne vidi. Ako ih i vidi onda obično biva potaknut nečim ili nekim sa strane. Svaka naknadna (re)konstrukcija u bilo kom obliku obično bude nedovoljno autentična, vjerna, u odnosu na ono što nam se nudi ispred očiju. Tek, biti savremenik ljudi, događaja i pojava, temelji nas u iskustvenoj spoznaji bogatstva komunikacije sa rijetkošću. Posmatrati i uživati u građevinama, podjednako je pitanje civilizacije, kulture i duha, jednog naroda i jednog vremena. Prostorni doživljaji kao osobena iskustva zbirke sjećanja.
Jedno od tih djela u novom rekonstruisanom izrazu posebno me dojmilo, ostavljajući nezaboravni doživljaj stilizovane kompozicije prostora i prirode. Riječ je o novom-starom hotelu „Berane“ u Beranama. Sa konceptom minimalističkog izraza arhitekte Radosava Zekovića sagrađen 1964.godine, hotel je medijum koji sveukupnim ambijentom spaja čovjeka i treperavu promjenu godišnjih doba do zareza tkiva pejzaža.
Hotel Berane od 2017. živi svoju novu mladost, svoj drugi život. Podjednako sa njim živi novi život grad Berane i njegovi stanovnici. Nalik princu sa Lima hotel odiše neobičnim gospodstvom, mirnoćom i stilom dostojnim aristokratskog porijekla. Svaki zahvat u prostoru nijansiran i pažljivo studiran govori nam da je tu sve na svom mjestu. Svaki ugao, linijski raspored i simetrična konfiguracija pozivaju na nužno jedinstvo objekta i prirode. Bez šminke i kič terora ukupan ambijent kreira sliku nestvarne simetričnosti u kojoj je sve usklađeno. Materijali i priroda, čovjek i prostor, linije stvarne i one zamišljene... Usklađenost u realnosti koja vas jedino i samo vraća životu. Sasvim dovoljno da vam se kao u ritualnoj poetici ureže zapis stanja neobičnog mirovanja. Nalik misli da su urbanisti i arhitekte (ili bi trebalo da budu) filozofski umovi grada, svoje mjesto tišine u kojoj se misli, meditira i (re)kreira duhovna čovjekova simbioza, našao je hotel Berane. Kao da je u nekoj dalekoj kosmogoniji to parče zemlje, kolijevke, čuvano upravo za njega, hotel se udobno smjestio, tu na obali Lima gdje misli i energije, odišu harmonijom dostojne poretka veličanstvenih. Veličanstveni hotel, veličanstveni Lim. Nijemo se gledaju i mnogo kazuju.
Naslonjen na vodene jastuke Lima hotel nudi za svakog po nešto. Liricima pjesnički motiv i san čežnjive duše, misticima tajanstvenu dubinu Lima koja propituje i traži mjere ljudskih izvora i ponora, boemima nesputanu i raspusnu slobodu rijeke, slikarima čar prirodnog platna koje se doziva i oponaša, traži i sabira u umjetničkom imaginariju, nostalgičarima ,,žal za mladost“ i pretresanje arhiva duše iz kog izbijaju oblutci sa obala Lima, dječja graja, mladalačka vatra izvorne ljepote momaka i đevojaka, pijanstva i ljubavi; dijaspori zov seoskih katuna, prela i sijela, mobe, mirisa zemlje, vlati pokošene trave, kofera i prtljaga, strane stanice i sna domaće slamarice, majke, oca, učitelja, i sve dalje i dalje, do tamo nekog dalekog svijeta, koji nikad neće imati pogled sa terase ,,Berana“ niti će ikad okom upijati boje kao što je zeleni smaragd ljepote Lima; strancu gostu nudiće ,,Berane“ nezaborav doživljaja i sjećanja po kome se vrijeme drugim mjerama mjeri i pamti; romantičarima iskre načetog dana i zvjezdani pokrivač koji mjesečevim smiješkom krasi rijeku života; filozofima ontološko razumijevanje relacije između života i smrti; i tako za svakog ili po nešto, ili sve, tek sa naklonom ovom hotelu se vraća i raduje čovjek. A tamo gdje je povratak tu je i život u kojem nalik Limu sve brzo teče i sve se po prirodi mijenja. Mi njegovi gosti, njegove pamtiše i savremenici, mjenjivi sa svojim proljećima, ljetima i jesenima života, a on gord, stasit, na svoj način zapisuje sve nas u kosmogoniji neke svoje socijalne memorije koju će koliko sjutra otvarati, tumačiti i prepričavati neki novi čitači duše i čari jednog hotela koji je više od toga. Mogu mnogi imati više konfekcijskih zvjezdica od ovog, ali neće imati prostranstvo zvjezdanog pokrivača limske rijeke koje nema u katalogu svakodnevne ljepote. Zaspati u takvom zvjezdanom snopu, sa blagošću neba i jutarnje svježine koja budi sva čula, privilegija je koja se ne sabira blještavilom prolaznih veličina. Lim je neprolazan i vječan, a promišljanje o našoj prolaznosti i njegovoj neprolaznosti biće mudrije, razložnije i smirenije ukoliko nas, i Lim u nama, mislimo sa terase hotela, koja i sama dovoljno široka, poziva na širinu i dubinu razmišljanja. Između dubine rijeke i visine neba meditiraće se o onom između gdje staju sva pitanja i sva nadanja, zablude i noći lude, života ponori i sudbe izvori – sa kiseonikom planine i zelenilom rječne ,,tkanine“ ohrabreni u pregnuću oslobađamo želje, strasti, sa snagom duha i moći koja se u obdarju krila prirode snaži voljom što u životu ime ima.
U svijetu prenaseljenom otuđenošću i hladnom mehanikom hotel ,,Berane“ djeluje nestvarnim romantičarsko-poetskim stilom titraja duše što naliče dječjoj radoznalosti. Svaki ugao u njemu i izvan njega, u prostoru kojem daje razliku lijepog, budi nostalgiju crno-bijelih fotografija. Kada dan gasne a duša sa terase sniva, ožiljci života mirisom Lima zarastaju, prerastajući u pečat vremena koji se u ramu hotela, terase, obale Lima i oblutaka vjekova, pre(sabira) nekim unutrašnjim sporijim kalendarom iz kog šapuće T.S.Eliot ,,gdje je život koji smo izgubili živeći.“
Mr Željko Rutović
