Ispod gorostasnih predivnih planinskih vrhova i grebena, nešto malo iznad vijugave i srebrnaste rijeke o čiju se površinu rasprskavaju raskošni sunčevi i mjesečevi zraci, na omanjoj zaravni odsječenoj od travnatog brda čijim se vrhovima lijepi cerova i brezova šuma, leži jedna varošica.
Ona umnogome podsjeća na zagubljenu divlju gnjilu krušku, zarobljenu u sasušenim travkama ispod debla, koja je preživjela zimu, upivši u sebe sve nedaće i muke velikih mrzlina i snjegova.
Varošica ima samo jednu ulicu! Ona teče kroz njeno središte, do poslednjih kuća, gdje nastavlja da bude ono što je bila i prije ulaska u nju - najobičnija džada, koja se propinje od sjevera i naglo spušta ka rijeci, tamo ka jugu! Ulica, negdje po sredini, prije oveće ravnine, upravo onamo gdje je nekada bio trg, naglo skreće ulijevo i strmoglavo uklizava do lugova, gdje se i gubi zaronivši u ledinu punu raznobojnih rječnih oblutaka. Taj njen krak mogao bi se, uslovno, nazvati i ulicom broj dva.
Varoš je nekada imala nekoliko ogromnih, kao i više manjih kuća, sve sa nekakvom posebnom arhitekturom, sa ,,lastavica“ krovovima, prekrivenim znalački izdeljanom ,,šindrom“, sa badžama, sa drvenim terasama punim saksija sa raznobojnim cvijećem.
Tako malena, a sva gizdava i zvijukasta, zadivila je, čak, i svjetski poznate i priznate arhitekte. Svi ti čardaci, iznikli kao iz nekakve bajke, visili su razasuti po padini brda i po ravnini, baš kao da su iz nekog drugog vremena i iz nekog drugog svijeta.
Imala je varošica i zanimljiv hotel sa terasom od šupljikavih opeka i baštom sa ukrasnim drvećem. U bašti i sali hotela gostovali su odlični muzički sastavi sa pjevačicama i pjevačima, a mladići su ljeti doživljavali prve ljubavi, one zamišljene, a oni srećniji i umješniji, i stvarne, sa lijepim strankinjama koje su noćile u hotelu na svojem putu prema daljim odredištima.
Imala je i ne toliko krasnu građevinu koja je odskakala od okoline, ali i upotrebljivu, u čije sređivanje nije bilo potrebno mnogo da se uloži, a u kojoj je bio smješten dom kulture sa bioskopskom salom. U prostorijama sa južne strane imala je i svoje stanare.
Na zidovima sale su visile uokvirene fotografije poznatih holivudskih glumaca i glumica, bila je tu i pozornica na kojoj su gostovale razne pozorišne trupe, kao i velika peć na drva - čuvena ,,bubnjara“. Mnogi mladići varošice, zarobljeni u tom začaranom prostoru između planinskih vijenaca, zajedno sa vremenom, bili su zaljubljeni u prelijepe filmske heroine.
Zato i nijesu toliko obraćali pažnju na to kakav se film prikazuje, mada su i bili, to im se ne može poreći, izgradili određeni ukus, nego su dolazili da bi pomno upijali njihove poglede, dok su im se smiješile sa okačenih fotografija, a malobrojne djevojke su vješto krile da su izgubile glavu za glumcima ljepotanima.
Zimske filmske predstave bile su, pored zabave i tajnih ljubavi, značajne i zbog grijanja pored peći, a gužva je bila naročita u vrijeme odmora od petnaestak minuta, dok se namještao drugi dio filmske trake i dok se projekcioni aparat odmarao i hladio. To vrijeme je bilo ispunjeno i filmskom muzikom, naročito onom iz kaubojskih filmova, koji su, naročito, obožavani u varošici.
Postojala je, po sredini ulice, na samom početku njenog spusta, i poslastičarnica, sa onim uobičajenim kolačima i poslasticama, uz obaveznu bozu i limunadu. Gužva u njoj je bila najviše u vrijeme pazarnog dana i naveče, kada su započinjali krugovi malenog i slatkog korzoa. Blizu hotela se nalazila zgrada Domaćičke škole, sa visokom ogradom i velikom kapijom, ispred koje je bila javna česma napravljena od masivnog gvožđa sa ukrasima, koja se otvarala na pritisak rukom na njen gornji dio - iz nje je izbijao jaki mlaz hladne i pitke planinske vode.
Pored državnog hotela bilo je još dva-tri privatna domaćinska hotela, u stvari dvospratne kuće, kao i nekoliko krčmi i kafana. U jednoj od njih se nalazio i bilijar, čime se nijesu mogle pohvaliti ni veće varoši. Tu je bilo vazda gužve! Na zidu je visila omanja tabla i poeni su se bilježili školskom kredom, a igralo se u piće, a, bogami i u pare, najprije u sitne, a potom i u one krupnije - tako je to kad se kocka!
U varošici su postojale osnovna i osmogodišnja škola, kao i niža gimnazija, a oveća kuća zelenih spoljnih zidova, baš kao da je nekakva šumska postaja, na južnom izlazu iz varošice, koristila se i kao restoran-menza za prosvjetne radnike sa strane, kao i za činovnike.
Kroz varoš je prolazilo dnevno preko pedeset autobusa, na svojem putu preko planinskog prevoja, a i mnoštvo turista iz raznih zemalja. U blizini se nalazio, a i sada je tu, skriveni ljekoviti izvor sumporne vode, nedaleko od puta koji još vijuga uz obronke brda, prema još jednom prevoju i podnožju divne planine.
Varošica je svojom ljepotom, svojim položajem, svojim čardacima ni na nebu, ni na zemlji, gostoprimstvom stanovništva, blizinom značajnih planinskih masiva i vijenaca, plijenila ne samo turiste i putnike namjernike, nego i filmske režisere, pa je varoš postala svojevrsna scenografija za nekoliko filmova.
I onda kad se očekivalo da će postati pravi filmski grad, pravo turističko mjesto, prava vazdušna i sumporna banja, neko se dosjetio da putni pravac provuče pravo sredinom varošice, tu jedinu i glavnu ulicu proširi, divljački rušeći stara zdanja i čardake, umjesto da su se spustili dolje u ravnicu ispod brda, pored rijeke.
Od tog trenutka, kao i otkada je kroz jednu drugu obližnju varoš prošla cesta prema moru i drugim krajevima, a nju zaobišla, varošica se još više priljubila uz krčevine i lazine i čvrsto je zaspala, preumorna od svega onog što joj se iznenada sručilo na glavu.
Zaboravljena od svih, ona i dalje spava.
Spava, ali izgleda, na žalost, da ništa, ama baš ništa, i ne sanja!
Milija Pajković
Iz knjige "Brojanica”
