Svojim postojanjem čovjek u životu ostavlja tragove: pliće ili dublje, nejasne ili uočljive, privremene ili trajne. Oni imaju svoje dimenzije u prostoru i vremenu, mjerilo su vrijednosti stvaralačkog akta čovjekovog i svjedočanstvo o njegovom kraćem ili dužem prisustvu u svijetu i životu. Ove redove posvećujemo profesoru Vinku Stojanoviću, koji je prije deceniju otišao u zasluženu penziju, ali on kao čovjek koji je čitav svoj vijek posvetio književnosti, učenicima i svojoj porodici ne miruje i u trećem dobu.
Naprotiv, sve aktivnije se bavi umjetnošću, slika i bilježi i na taj način ostavlja tragove u vidu slika koji dosežu do najudaljenijih krajeva svijeta zahvaljujući svojim zemljacima Berancima i Andrijevčanima. Koji žive širom svjetskih meridijana.
Zaista je veliko zadovoljstvo pisati o profesoru Vinku Stojanoviću, čiji je dugogodišnji profesionalni odnos prema poslu odlično bio poznat njegovim kolegama, učenicima i đačkim roditeljima. Objavio je više studija i eseja i književnih kritičkih tekstova. Bio je recezent Čitanke za VI razred osnovne škole. Takođe je lektorisao mnoge knjige uglednih autora.
Kao prosvjetni inspektor učestvovao je u izradi godišnjih i operativnih planova za srpskohrvatski jezik i književnost od V do VIII razreda. Njegovi testovi bili su pravi primjer prilikom odabira gradiva koje učenici treba da znaju. A zajedno sa bratom Slobodanom takođe profesorom srpskohrvatskog jezika i književnosti, koji je bio direktor Elektro-hemijske škole, republički poslanik i gradonačelnik Berana predstavlja simbol i ikone Berana, jer su veoma cijenjeni i poštovani u gradu na Limu , a mudrost i poštenje, gostoljubivost i pravičnost su ih oduvijek krasili.
Ali, iako je penzioner, profesor Vinko, kako ga svi znaju u Beranama i okolini ne predaje se i ponosan je što ga zdravlje još uvijek dobro služi, što je doživio da u trećem dobu iskaže ono što je dugo godina volio,da slika, a nije imao toliko vremena iz objektivnih razloga, kao profesor jezika i književnosti, radeći punih 40 godina na vaspitavanju i obrazovanju mladih generacija.
Obavljajući taj teški, odgovorni i stresni posao nije štedio ni sebe, ni đake, nego ih učio da se samo radom postiže uspjeh u životu i zato je svaku ocjenu upisivao promišljeno i sa odgovornošću. Bio je omiljen kod učenika, uvažavali su ga i poštovali, a prosvjetni inspektori su njegov rad ocjenjivali visokim ocjenama.
Iako je dugi niz godina bio pedagog i profesor jezika i književnosti, profesor Stojanović je veoma poznat i kao slikar. Punih 50 godina bavi se ovom umjetnošću.
On kao penzioner, sada sa puno više slobodnog vremena, bojom i četkicom nastoji da “oživi” portrete koji, kako kažu mnogi slikari, predstavljaju jedan od najvažnijih žanrova u istoriji umjetnosti, a koji profesoru Vinku ustvari predstavljaju preokupaciju u njegovom umjetničkom i slikarskom stvaralaštvu .
-Moje najčešće opredjeljenje su portreti koje sa najviše elana i volje slikam i oni mi najviše “leže” jer i pored svih prepreka sa kojima se savremeni portret suočava danas, on je još uvijek živ, i dalje popularan, jer su portreti efikasni i uvjerljivi i govore dosta toga o osobi koju slikam, ističe Vinko za Esponu napominjući da njegova djela najčešće govore o životu naslikane osobe misleći na izraz lica, pozu, odjeću, ali i na postavku gdje se odvija portret.
On dalje kaže da snažan portret plijeni posmatrače, privlači ih na sliku, privlači im pažnju, jer kako naglašava, portretna slika može funkcionisati kao biografija, pričajujući priču o životu te osobe, a ti portreti upravo mnogo govore o karakteru i psihološkim karakteristikama osobe koje su prikazane na njegovim slikama, čime Vinko pažljivo slikajući stvara vizuelne tragove kako bi ovjekovječio osobe u umjetničkom djelu.
Poznati crnogorski slikar mr Ibrahim Kurpejović, priilkom otvaranja jedne od izložbi Stojanovićevih slika istakao je da on na efikasan način prenosi emocije kroz portretno slikanje sa njegovim karakterističnim potezom četke, a istovremeno njegovi nježni i detaljni portreti nose određenu osjetljivost i promišljenost koje provejavaju kroz njegove slike tako da popunjavanjem praznina u životnom toku njemu dragih osoba, i izražavanje sebe, odražava ljudsko postojanje, jer su njegovi naslikani portreti uglavnom porodični i Vinkovih dragih prijatelja.
„Ako pratimo tok stvaralaštva Stojanovića, snažan portret plijeni posmatrače, privlači ih na sliku i privlači im pažnju. Vinko nam pažljivo slikajući stvara vizuelne tragove kako bi ovjekovječio osobe u umjetničkom djelu. On, takođe, nalazi inspiraciju kako u urbanom pejzažu Berana, tako i predjelima Komova, gdje pomoću čiste i svježe boje pokazuje zavidno poznavanje koloristike, vazdušne i linearne perspektive. Njegovi pejzaži više su istiniti nego epski, prirodniji nego dramatični. Ovi realistički pejzaži su pogledi na netaknute rijeke, šume, planine i ruralni život, koji su lijepo sastavljeni i prikazani“, istakao je Kurpejović, dok je poznati akademski slikar i analitičar Milo Stojković govoreći o Vinkovom slikarstvu naglasio je da je ono meko, toplo, vizuelno veoma omamljivo, rađeno sa velikim zanosom i ljubavlju. Motivi su mu iz neposrednog okruženja, a najjači utisak, u umjetničkom smislu, ostavljaju portreti koji bi mogli biti izloženi u u nekom poznatom muzeju.
Tako je ovaj marljivi profesor kroz svoju porodicu sa suprugom Božanom, tihom i plemenitom ženom, i u trećem dobu uz njegovu veliku ljubav-slikarstvo, protkao svoj dalji životni put. Njihove dvije ćerke Viktorija i Marijeta profesori su matematike u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici, a petoro unučadi, od kojih je najstarija unuka Ksenija student na Kembridžu u Engleskoj, a druga Anastasija ide đedovim stopama i voli slikarstvo i veoma su uspješni i kreću putem nauke u budućnost.
Oni su svjedoci da porodična tradicija i vaspitanje trasiraju put ka vrhuncu naučnih i kulturnih vrijednosti koje postaju dio njihovog misaonog sistema, a Vinko Stojanović je odličan primjer da i penzioneri mogu itekako biti aktivni i doprinositi društvenoj zajednici i sredini u kojoj žive i rade i nakon što završe sa radnim vijekom.
Omiljeni profesor i slikar sa stilom
Vinko Stojanović je rođen 7.7.1948. godine u Trešnjevu kod Andrijevice. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Ivangradu) Beranama, a Filološki fakultet u Beogradu.
Radio je kao profesor u srednjim školama u Beranama, a od 1994. do 2003. u Ministarstvu prosvjete i nauke u Beranama i Podgorici. Od 2003. do 2013. godine, kada je penzionisan, radio je u Medicinskoj školi „Dr Branko Zogović“ u Beranama.
Vinkovi đaci stalno naglašavaju da je njihov profesor imao stila, uvijek elegantno obučen sa bijelim košuljama i predivnim kravatama. Na njih je ostavio jedan pečat koji se ne zaboravlja. Mnoge generacije se i poslije 40 godina završene škole sjećaju njegovih živopisnih predavanja. Prošle godine bio je dirnut predivnim poklonom – ručnim časovnikom na kojem je izgravirano „Razrednom Vinku generacija maturanata 80/81.godine“ sat mu je uručio u ime generacije, poznati glumac Mirko Vlahović koji je svoje prve glumačke korake započeo na njegovim časovima.
Vinko je u dosadašnjem radu imao sedam samostalnih i osam grupnih izložbi. Njegove slike nalaze se širom svijeta u privatnim kolekcijama i državnim institucijama
Amer Ramusović
