U razdoblju od šezdesete do sedamdesete godine prošlog vijeka desilo se mnogo toga u svijetu, pa i u našoj gizdavoj varošici, nalik na domaću pitu od jabuka!
Upravo tih godina naš Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost! Tako je dugi kameni višegradski most uveo za sva vremena u svjetsku literaturu! Međutim, jedan drugi most, takođe, kameni, bijeli, lijepih lukova, istina, i manji i kraći, naš beranski, nije uspio da izdrži nalet razljućenog Lima i stropoštao se u njegove dubine, odvukavši sa sobom i jednog nesrećnog prolaznika.
Tih godina plodno Rudeško polje, jedno od nekoliko beranskih žitnica, uz to i arheološka riznica, okovano je u beton i tako je započelo industrijsko doba koje će, ispostavilo se to kasnije, umnogome izmijeniti i sastav stanovništva, kao i izgled varoši i doline!
A mladi sa naših prostora, počeli su u to vrijeme, iznenada, gotovo preko noći, da slušaju i gledaju neku novu muziku i prve domaće rok sastave - ,,Siluete“, čiji je gitarista i pjevač Zoran Miščević bio prvi dugokosi muzičar u zemlji, zatim ,,Indekse“, ,,Elipse“ ,,Bele vrane“, ,,Zlatne akorde“, ,,DŽentlmene“, ,,Korni grupu“, ,,Crne bisere“, ,,Robote“, ,,Grupu 220“, ,,Zlatne dečake“, ,,Kameleone“, ,,Mi“, ,,Dinamite“, ,,Crvene koralje“, ,,Mlade leve“, ,,Delfine“, ,,Montenegro-5“.
Njihova prethodnica su bili Mile Lojpur iz Beograda, koji je svirao gitaru, saksofon, trubu, klarinet i harmoniku, koji je odlično ,,skidao“ pjesme Elvisa Prislija, zatim Zagrepčanin Karlo Metikoš, velika ljubav Josipe Lisac, poznatiji kao Matt Collins, pa Perica Stojančić, po rođenju Beograđanin, po odrastanju Nišlija, koji se, na kraju, vratio Beogradu i Saša Popaz iz Pančeva.
Bilo je to pravo osvježenje poslije rodoljubivih, ratnih i poratnih pjesama i koračnica, od kojih su mnoge, u stvari, bile pjesme koje je narod pjevao i prije rata, samo sa izmijenjenim tekstovima. U svijetu je uveliko tresao buntovnički rok; održan je i Vudstok festival, a pojavili su se, prvi put, ,,čupavci“, poznati kao ,,Bitlsi“ i to u šou Eda Salivena, nastupajući pred 73 miliona gledalaca! Bili su tu i njihovi zemljaci, ,,Rolingstounsi“, odnosno ,,Kotrljajuće kamenje“ - rok se nezadrživo širio planetom!
A u Beranama, negdje oko 1967. godine, a moguće je i prije, jer sjećanja čile i blijede kao mastilo na starim ljubavnim pismima, u jednom polumračnom i memljivom podrumu, začuli su se zvuci električnih gitara, klavijature i bubnjeva. Dopirali su docnije i iz podrumskih prostorija ,,Šumske zgrade“ u Komskoj ulici.
No, što se tiče svirke to i nije bila neka novina, jer je muzički život naše varošice bio poprilično bogat i uoči Drugog svjetskog rata i poslije; bilo je tu i tamburaških sastava, folkornih društava i odličnih pjevača narodne i zabavne muzike, od kojih su se neki vinuli i u estradne visine, sa mnoštvo koncerata i snimljenih gramofonskih ploča. Na žalost, nije ostalo mnogo zapisa o tim davnim muzičkim dešavanjima, sem ponekog sporadičnog prisjećanja preko stranica tadašnjeg jedinog varoškog lista i radio talasa mjesne radio-stanice.
Pri Domu kulture postojala je i jaka pozorišna družina, kao i kulturno-umjetničko društvo, sa zanimljivim orkestrom. U Drugoj osnovnoj školi je vježbala i folkorna sekcija sa orkestrom, čiji su članovi, učenici te škole, nastupali na priredbama u fiskulturnoj sali sa balkonima i u Domu kulture. U posebnoj prostoriji nalazili su se bubnjevi, harmonika i svi instrumenti potrebni za jedan tamburaški sastav.
Međutim, ovaj novi podrumski zvuk bio je sasvim drugačiji, potpuno nov, sasvim svoj - bili su to prvi istinski izlivi roka, bila je to prva prava rokerska svirka u varoši! Taj novi muzički titraj izvio se iz starih gitara sa magnetima i iz najobičnijih, ručno pravljenih, pojačala i nadvio se nad dolinom, kao jedan skoro ludački hrabar i nesvakidašnji potez nekolicine golobradih mladića, gotovo još dječaka, i to u vrijeme kad se mnogo toga nije smjelo raditi!
Dolepršao je novi zvuk u beranski kraj stidljivo i neprimjetno, najprije, preko domaćih radio-talasa, Radio- Beograda, preko emisija Nikole Karaklajića ,,Sastanak u 9 i 5“ i Nikole Neškovića ,,Prijatelj zvezda“, a zatim i zahvaljujući gramofonskim pločama, domaćih i stranih izvođača i grupa, u izdanju PGP i Jugotona, a bilo je tu i nekoliko nabavljenih iz inostranstva, ko zna kako!
Preslušavajući tajno te ploče sa starih trofejnih i porodičnih gramofona i slušajući poznate svjetske muzičke stanice, prije svih Radio-Luksemburg, prelistavajući ,,Ritam“ i ,,Džuboks“, u polumraku podruma, uz miris i vonj turšije, kisjelog kupusa, iscjepkanih drva za ogrijev i odbačene starudije, gimnazijalci Milutin-Moman Šćekić, Miodrag-Špico Bojović, Milutin-Mićko Osmajlić i Milija-Miško Pajković započeli su istoriju beranskog rokenrola, na žalost, i dan-danas mnogima nepoznatu, a postali su, naravno, i dio crnogorske, što je, uostalom, i zvanično potvrđeno u objavljenom i obimnom djelu o toj vrsti muzike!
Posebna svirka, sa posebnim tonovima, parala je uši mnogima, izazazivala je i pozornost onih koji su bili zaduženi da prate i ono što se vidi i ne vidi, ali je i nezadrživo grabila naprijed!
A sve je započelo jednog osunčanog prijepodneva, za vrijeme velikog gimnazijskog odmora, u debeloj hladovini lipa. Moman, Poličanin porijeklom, koji se doselio iz Bijelog Polja, vjerni pobornik roka, riješio je da pronađe istomišljenike. Taj veliki školski odmor, tih petnaestak minuta, označilo je početak nečeg, za to vrijeme nepojmljivog, u beranskoj muzici.
Novi VIS, odnosno vokalno-instrumentalni sastav, nazvan je ,,Blijede sjenke“ po najpoznatijoj pjesmi engleske grupe ,,Prokol harum“ ,,Whiter Shade of Pale“, čemu je kumovao Miodrag-Špico, što znači ,,Bleđe od najbleđe sjenke“.
Brzo su učili da izvode domaće i strane hitove, ,,Uhvati vjetar“, ,,Osmjeh“, ,,Noći u bijelom satenu“, ,,Apači“, ,,Kamen, mramor i željezo“, a prvi nastup je bio na igranci u prepunom gimnazijskom holu, uz izložene radove članova likovne sekcije.
Dugokose i lijepe gimnazijalke, neke i sa neizbježnim pletenicama, rumene kao jabuke ,,rumenuše“, bez imalo šminke, mnoge i u suknjama i haljinama pozajmljenim od majki i tetaka, kriomice su đuskale uz svirku ,,Blijedih sjenki“, a članovi sastava su postali predmet uzdaha nekih od njih, jer je to bilo vrijeme kad su se ljubavni osjećaji, mahom, skrivali i kad se poneki iskazivao pismeno na cedulji, koju bi za vrijeme velikog odmora donosila drugarica zaljubljenog djevojčurka. Sklepana omanja tribina postavljana je pored domarskog odjeljka, jer je ono imalo utikače za struju, a kuriri, kako su se tada zvali domari, pazili su da neko od nestašnijih ne istrgne žice.
,,Blijede sjenke“ su nastavile sa svirkama na poznatim igrankama u velikoj sali Doma trezvenosti, nastupajući zajedno sa ,,Starim znancima“, koji će nešto docnije snimiti gramofonske ploče, pa, čak, i ,,long plejku“. Inače, ,,Stari znanci“ nijesu bili rokeri, nego sastav koji je pretežno izvodio čistu zabavnu muziku, šlagere i neki oblik popa. Kroz redove ovog sastava prošlo je i mnoštvo vrsnih muzičara, što gitarista, što klavijaturista, bubnjara i pjevača...
Beranski rok i pop gitaristi bili su, većinom, samouki, ali i prilično obdareni za muziciranje, a skidali su note, akorde i sve hvatove iz svesaka ,,Metronoma“, koji je objavljivao note sa tekstovima šlagera, kao i sa radio-programa i gramofonskih ploča, a ponekada i sa filma. Pored toga neki od njih su i učili u beranskoj Nižoj muzičkoj školi, doduše ponajviše harmoniku i violinu.
Gitare su dobijali za rođendanske poklone ili su im rashodovane donosili rođaci iz većih gradova. Tako su u to vrijeme korišćene ,,Framus“, ,,Melodia Menges“, ,,Gibson“, ,,Vintage Hofner“ gitare. Jedna od prvih beranskih pravih električnih gitara bila je poljska ,,Jolana“, jarko crvene boje, koja je kasnije dospjela do Miodraga Bojovića, čija su dva brata, Nikola i Milo, takođe, svirali gitare i pjevali, i odolijevala je mnogo čemu, sve dok on nije otišao u vojsku. Onda je sa mikrofonom, austrijskim AKG-om i ,,VOX“ pojačalom nestala iz jedne sobe beogradskog ,,studenjaka“!
Slično kao sa gitaristima, bilo je i sa bubnjarima, svi su bili sa odličnim osjećajem za ritam, a dobijali su savjete i od nesebičnog Sretena-Sreja Zečevića, inače i košarkaša, koji je i dobro pjevao, ponajviše pjesme Andrijana Ćelentana, pa je i po njemu dobio nadimak, kao i od njegovog rođaka Branka-Banja, koji je u beranskim osmogodišnjim školama predavao likovnu umjetnost i koji je prvi u varoši počeo da koristi sito-štampu.
Sreten-Srejo Ćelentano, jedan od najboljih crnogorskih muzičara tog doba, osmislio je muzičko nadmetanje, po uzoru na poznatu putujuću priredbu, koja je stigla i do Berana, koristeći i isti naziv ,,Mikrofon je vaš“, a koja je zamijenila ,,Gitarijadu“ koja je održana samo jednom!
Oni uporniji zaljubljenici u doboš koristili su i vrijeme ljeta, pa su pomno upijali šta rade bubnjari raznih grupa, koji su svirali na poznatoj terasi hotela ,,Berane“, pa su tako, recimo, dobijali savjete od maga na bubnjevima, doktora za udaraljke Bugarina Bobija Čakarova.
Odmah nakon održavanja prve crnogorske gitarijade 1967. godine u Budvi i u Podgorici, održana je, sva prilika, iste godine, i u Beranama muzička smotra pod tim nazivom. Međutim, u oskudnoj zaostavštini beranskog Doma kulture, u kojem se i zbila prva i jedina gitarijada, ne postoji nijedan pisani trag o tome, njega nema ni u mjesnoj arhivi, a sjećanja i samih učesnika su izblijedjela, tako da su ,,bleđa od najbleđe sjenke“.
Inače, zbila se ona u vrijeme, kad se brzo poslije osnivanja ,,Sjenki“ pojavio još jedan pravi rok sastav - bio je to VIS ,,Izohipse“. I jedni i drugi su, neko vrijeme, vježbali u zgradi gimnazije, u likovnom klubu, i to u dvije smjene.
Za bubnjevima ,,Izohipsa“ bio je Rajko Pantović, klavijature je svirao Branislav-Zduvo Osmajlić, solo gitaru Sulejman-Suki Šuntić, koji je bio i vokal, bas gitaru je svirao Božidar-Božo Marković, takođe vokal i, konačno, ritam gitaru je svirao Vukadin-Dine Babović, koji je, takođe, pjevao.
U početku je bubnjao i Miomir-Dika Radević, u čijem su podrumu ,,Blijede sjenke“ i započele vježbanje. Za gitarijadu je bilo prijavljeno još nekoliko sastava iz varoši, kao i sastav iz obližnje Budimlje, koji je nosio dva nezvanična naziva, najprije VIS ,,Livade“, a potom VIS,,Budimlja“.
Svirali su u zabavnom dijelu gitarijade i nezaobilazni ,,Stari znanci“, najpoznatiji i najuspješniji varoški sastav svih vremena. Nepoznato je sasvim i ko su bili članovi žirija, ali je jedno sigurno - i za glavnu probu i za Gitarijadu vladalo je nezapamćeno interesovanje, tako da su mnogi ostali van zgrade, a u jedno vrijeme otvorena su i glavna vrata da bi i oni koji su ostali van čuli svirke, a i da bi se ubacilo svježeg vazduha.
Poslije gitarijade i igranki ,,Blijede sjenke“ su nastupale i kao predgrupa nekim poznatim sastavima, na Stadionu malih sportova, a zvuk je, za neka izvođenja, obogaćen i usnom harmonikom, što je bilo, zasigurno, novina u crnogorskom roku.
VIS ,,Izohipse“ je brzo prestao sa svirkom, tako da se okončalo njihovo kratkotrajno postojanje, ali niko ne može da poništi njihovu ulogu u razvitku beranskog roka. A o njihovoj rokerskoj djelatnosti dugo je svjedočio veliki natpis naziva sastava, ispisan tamnoplavom bojom na potpornom betonskom zidu hotela „Berane“, odmah iznad lijepog Lima.
No, uskoro su uslijedile selidbe iz ,,Blijedih sjenki“ - prvi je otišao Miško, koji se i najkraće zadržao u sastavu, zbog maturskih obaveza i upisa na studije u Beogradu, pa potom Milutin-Mićko; novi bubnjar sastava postao je Draško-Šole Šoć, dječak iz Komske ulice, koji je već bio poprilično ispekao zanat, gitare i vokala se prihvatio Sulejman-Suki Šuntić, koji je pristigao iz ,,Izohipsa“, bas gitare Slavenko-Enko Kastratović, dok je vokalni solista postao Slavko-Slavo Korać!
Kad je Šole upisao studije, za bubnjeve ,,Tami“ sjeo je nadareni Sveto Vuksanović, još jedan muzičar iz poznate Komske ulice. VIS ,,Blijede sjenke“ je nastupao i na priredbama ,,Mikrofon je vaš“, pa i u mješovitom sastavu, sa muzičarima iz drugih sastava.
Jačim iskorakom u sedamdesete godine ,,Blijede sjenke“ su se pretvorile baš u sjenku, jer su na studije otputovali Moman, odlučio se za Dubrovnik, povremeno, ljeti, nastupajući sa ,,Starim znancima“, pa i Špico, Suki i Slavo, koji su se zaputili put Beograda. Sastali su se još nekoliko puta, u okrnjenom sastavu, onako, čisto sjećanja radi, i zasvirali su i na nekim igrankama u okolini Beograda.
Nešto kasnije, neki novi dječaci, iz Novog naselja, ispod Bekine provalije, čije su kuće pretežno zidane od opeke, koja je se pekla i pravila na licu mjesta, započeli su muzičko podrumsko vježbanje kao nove ,,Blijede sjenke“, ali su brzo promijenili naziv u ,,TEBŠ“, nazvan tako po njihovim imenima - Tihomir-Tiho Barjaktarović, Slavenko-Enko Kastratović, Branislav-Brano Joksimović i Draško-Šole Šoć; Tiho je svirao bas gitaru, Enko ritam gitaru i vokal, Brano solo gitaru i vokal, dok je bubnjao Šole!
Međutim, iako su dugo vježbali, nastupili su samo jednom - na poznatoj igranci u gimnazijskom holu. Kasnije su nastavili kao pojedinci i opredijelili su se, mahom, za kafanske svirke, a Brano Joksimović je nastavio svoje muzičko djelanje u tamburaškom sastavu. U beranska ljeta su uskakali odlični gitaristi Zoran Nedeljković i Daba Dabetić, i to iz Beograda i Prokuplja, a od novih domaćih se izdvojio Slavenko-Saša Nedeljković.
Mnogo godina kasnije, Dejan Lazarević, skakač uvis i turizmolog, čiji je otac Sveto, poznati boem, često svirao gitaru i pjevao, sa svojim sadrugom po pjesmi i piću Vladom Milačićem, htio je, pod utiskom priča koje je čuo o ,,Blijedim sjenkama“, da osnuje grupu istog naziva i da tako nastavi tradiciju, pa je i kupio bubnjeve; prve časove je dobio u prostoriji Atletskog kluba ,,Berane“, na stadionu.
U Beogradu je, uporedo sa studijama, upisao školu za bubnjeve kod poznatog bubnjara ,,Elipsa“ i ,,Korni grupe“ Vladimira Furduja. Na žalost, najprije, porodične obaveze i onda prerana smrt omele su ovog izvanrednog sportistu, bubnjara i čovjeka, veoma omiljenog u svakom društvu, da i ostvari svoju zamisao!
U međuvremenu, nekadašnje članove ,,Blijedih sjenki“ životna bujica je odnijela na razne strane, a neki su, na žalost, otišli iz ovozemaljskih zbitija! Moman je završio studije turizma i sudbina ga je odvela u Metković, gdje se zaposlio i osnovao porodicu; tamo je preminuo i sahranjen. On je i po frizuri i po oblačenju, kao i po pristupu muzici, uistinu, bio pravi roker, prihvatajući u potpunosti taj način života. U stvari, on je i živio za rok i bio mu se u potpunosti i predao, iz dana u dan usavršavajući svirku gitare i pomno prateći zbivanja na muzičkoj sceni.
Suljo-Suki, diplomirani ekonomista, mirni i dobri mladić iz Polimske ulice, živio je i radio u Budvi, gdje je i ostavio trag u muzičkim zbivanjima - nastupao je svirajući gitaru i pjevajući u mnogim poznatim kafanama i klubovima, a bio je i član produkcijskog tima Televizije Budva. Kad je nedavno bolest uzela maha, Suki se zagledan u morsku pučinu prisjećao svojih muzičkih početaka, sjećao se studentskih zvezdarskih zgoda, beranskih ljeta, lipa i korzoa, a i svojih drugova i prijatelja!
Smogao je snage da se sa skoro svima čuje kroz telefonske razgovore, obećavajući im ljetnje viđenje, uz pjesmu, svirku i uspomene! Bolest ga je, ipak, nadjačala i sahranjen je na budvanskom groblju, pored svoje supruge Nadice, a u rajski vrt je ispraćen onako kako je i tražio - uz zvuk gitare i uz pjesmu,, A sad adio“, koju je volio i često pjevao, a koju je izveo njegov drug s kojim je i nastupao.
Miodrag-Špico je, takođe, postao diplomirani ekonomista, a penziju je dočekao radeći u najpoznatijim beogradskim bankama, usavršavajući se i u inostranstvu. Dugo je pjevao u horu KUD-a ,,Španac“; trenutno je tenor u ,,Beogradskim madrigalistima“ i naputovao se po svijetu do mile volje. Kad ljeti doputuje u Berane i na Buče, obavezno stigne da prebira po svojoj gitari iz mladosti; zvuci koje tada izvlači podsjete ga na jedno čarobno muzičko vrijeme, na čuveni beranski korzo, na plaže, na divljenje zvezdanoj svemirskoj rapsodiji, na jedan lepršavi dio mladosti, pun zanosa i maštarija!
Milutin je, takođe, ekonomista; živi i radi u Beogradu, a nije zaboravio svoje lugove, svoj Lim, pored kojeg je i odrastao, kojem se, skoro svakog ljeta i vrati, pjevušeći poneku staru melodiju na njegovoj obali. U slobodnom vremenu ponešto zapiše i napiše.
Šole je postao advokat, živio je i radio na Cetinju, u Dubrovniku, a sada je u Zagrebu. Znalo se još davno da ga jedno mjesto neće zasigurno držati. Ne krije da mu je srce ostalo u Beranama.
A u Beranama su Slavo, Sveto i Miško, a iz sastava ,,Izohipse“ samo Dine, nekadašnji sportski pilot i jedriličar, Rajko je u Holandiji i često dolazi u svoj rodni grad, kojeg nikako ne može da zaboravi, Branislav-Zduvo je još jedan ekonomista, živi i radi u Beogradu, bavio se i horskim pjevanjem u ,,Špancu“, dok je Božo u Sidneju, gdje živi i radi.
Klub u podrumskom dijelu bioskopske zgrade, sa malenim bifeom, najevtiniji u varoši, sa domaćinskom kafom, sokovima i čajem, obogaćenim rumom, vinjakom i još ponekim žestokim pićem, u koji su zalazili kao u svoju kuću svi beranski slikari, muzičari, glumci, pjesnici, pisci i boemi i njihovi gosti, u koji je put nanosio i mnoga poznata književna, muzička i slikarska imena sa širih prostora, u kojem je osnovano i likovno udruženje, a u kojem su se okupljale i ,,Blijede sjenke“, odavno ne postoji!
Sem toga niko ne zna gdje su nestale i gdje su se zagubile tambure, kontrabas, niko ne zna gdje je okončao prim stariji od stotinu ljeta! A nestao je i čudesni slikarski atelje, takođe, mjesto okupljanja umjetnika svih vrsta! Nema više ni muzičkih i književnih večeri u drugom dijelu podruma, gdje je vježbala foklorna družina. Nema više ni vrsnih beranskih tamburaša, koji su, istina, iako su dugo i vrijedno vježbali javno nastupili samo jednom - na svadbi jednog njihovog člana!
Nekako s jeseni, i to one kasne, kad se učini da svakog trena može obijeliti, onda kad razljućeni sjeverac odluči da se poigra ogoljelim krošnjama lipa, platana, voćaka i ostalog rastinja, odmah iza ponoći, začuje se, po neki put, pjesma, a zatitraju i zvuci gitara, udaraljki i klavijatura!
Mada, u prvom trenutku, izgleda da se ne može utvrditi odakle oni potiču, a poneko ih pomiješa i sa vjetrovom pjesmom, oni pažljiviji i uporniji shvate da se oni, u stvari, izvijaju iz nekih zaboravljenih beranskih podruma, pa da se potom razvlače i lebde iznad Doma trezvenosti, zgrada gimnazije i nekadašnjeg bioskopa. Ispunjaju oni tako pukotine nadošle noći, zavlačeći se u skoro svaki njen dio, u sve njene pore...
Pred zoru oni usahnu i odlaze s tišinom u svoje nevidljivo sklonište, gdje se pretvaraju u blijede sjenke našeg djetinjstva, u blijede sjenke naše mladosti, u blijede sjenke našeg sjećanja!
Milija Pajković
Foto: privatni album
