Soba broj 119 u Studentskom domu na Zvezdari, u ulici Bana Ivaniša, bez broja, u drugom bloku, bila je tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka jedna sasvim posebna prostorija, sa posebnim stanarima. Kako su te sedamdesete godine bile treperave kao zvezdarske zvijezde, tako je i ta soba bila, upravo takva, sva treperava i lelujava.
Taj više sobičak nego li ona prava velika soba u kojoj se može slobodno šetkati i raskomoćivati, sa tri aluminijska kreveta, stolom ispod prozora i plakarom, bila je u jedno vrijeme rekorder po broju onih koji su spavali u njoj, što u krevetima, što na plakaru, što po patosu. Bitno je bilo samo da se tamo negdje iza ponoći uzme nešto sna uz tihu muziku sa talasa radijskog programa, a onda se ujutru, nekako do podneva, gužva rastanjivala, jer su mnogi odlazili za svojim obavezama, dok bi se na krevete selili oni koji su voljeli da duže leškare.
A u toj čudesnoj sobi prvi stanari su bili, upravo na jesen sedamdesete godine, Beranci: Miroljub-Bućo, Vesko i Miško Vojvoda. Već narednih godina bilo je još novih stanara iz beranskog kraja: dva rođena brata, Vuksan i Brano, Vlado Vladika, Milutin Pajka, Sulejman Suki, Sveto Ćeto, a stigla su još dvojica Vojvodine rođene braće, Srbo i Mićo, braća bliznaci Zoran-Mica i Goran-Ćiro, Budo, a zatim su se smjenjivali: braća od stričeva iz Mokre Gore kod Užica, Miomir-Šiber i Velimir-Veljo, čija je porodica bila vlasnik jedne od najstarijih kafana u užičkom kraju, zatim Ljubiša i Mita iz Stapara kod Sombora, pa Mićo iz Nikšića, zatim Vlado iz Zavidovića, rodom iz Pive, iz Trse, Predrag Ci iz Sombora, Miša iz Ravnog Topolovca kod Zrenjanina, onda Stanoje iz Čučala kod Blaca, Gojko iz Siječnja, Aco iz Užica, a povremeni spavači bili su Terza, Mićo Piksla iz Šapca, Rade Lopata iz Uroševca, pa opet Beranci Bojčo, Nidžo, Slobo General, Mihailo Liston, Dele, kao i Beograđanin Žarko, stanar zgrade sa Studentskog zida, koji je želio da osjeti čari domskog života i mnogi znani i neznani, ko će ih sve i pobrojati, jer je ta soba bila istinsko utočište, širom otvorenih vrata i za sve nevoljnike koji su bili bez smještaja, a često i bez valjane hrane, a iz koje se i vladalo Zvezdarom, a, bogami, i mnogo dalje.
Kad je jedne noći postavljen rekord po broju spavača, a bilo ih je toliko da je to za nevjericu, svi su se potpisali na unutrašnjoj strani ploče stola, koji je, takođe, iskorišten za tu svrhu.
U toj sobi su održavane prave književne večeri, jer su Predrag Ci, Stanoje i Terza bili već tada priznati pjesnici, a u pomoć su pristizali i drugi, jer ih je u domu i na Zvezdari bilo baš dosta. Recitovane su tek napisane pjesme, koje su poslije objavljivane ili u zbirkama ili u književnim novinama i časopisima, a pričane su i priče i to takve od kojih je zastajao dah.
Stalni gost je bio i Srđan Đurđev iz Knina, iz trećeg bloka, koji je jedno vrijeme bio stanar, sa Srbom, u kući Branka, starojugoslovenskog oficira i ljubitelja dobre kapljice, preko puta doma, sa istočne strane, dok se nije preselio na Karaburmu. Inače, kod Srđana je uvijek bilo kninske slanine pančete, ravne pršuti, tako da se brzo topila u ustima vazda gladnih studenata. Vrući hljeb iz pekare, kninska slanina, bijeli i crni luk i, eto, bilo je uvijek odličnog i kaloričnog jela, naročito u vrijeme kad bi zalihe hrane i novca čekale obnovu! Posebni kulinari i gurmani bili su Pero iz Raške i Mićo iz Berana, koji su znali od ničega da izmisle ukusno jestivo.
Čule su se, ponekada, i političke priče, toliko masne i žestoke, da ih je kojim slučajem čuo neko od onih ko i ne treba, sigurno bi neki morali da otputuju na izlet do Padinske skele, pa odatle ko zna kuda i ko zna kako. Pričale su se i stravične priče, tamo iza ponoći, dok bi košava igrala svoje igre, a zbog njih su dolazili i braća Momo, Dile i Vesko, takođe iz Berana, kao i Anđelko iz Šipova, koji je volio da, u posebnim trenucima i u posebnom raspoloženju, recituje pjesme poznatih pjesnika. Naravno, pričale su se i priče o sportu, jer se većina stanara sobe 119 bavila sportom i to borilačkim vještinama, stoni-tenisom, atletikom, biciklizmom, planinarstvom, šahom, a ponajviše loptanjem. A često su, najčešće za vrijeme dugih zimskih noći, ali i tokom cijele godine, priređivane i prave muzičke večeri meksikanskih i naših starogradskih pjesama, evergrin šlagera i najnovijih hitova, uz obavezne zvuke Suljove, Bućove, Šiberove gitare i Miškove usne harmonike.
Plakar sa robom i stvarima bio je otvoren za sve, svako je mogao da uzme od garderobe ono što mu se sviđa, bez obzira čije je, a najvišu prođu su imale vijetnamke i italijanske vjetrovke iz Trsta. Hrana smještena na prozoru i iza plakara do vrata bila je, takođe, za zajedničku upotrebu. Bilo je tu vojvođanskih bisera u vidu kulena, buđole, ljutih kobasica, slanine, pečenice, paprika u pavlaci i siru iz Mokre Gore, goveđe i svinjske pršute, slatkog od šljiva, grožđa i trešanja, pekmeza, domaćih sokova od višanja, zove, dakle, svega onoga što nije bilo kvarljivo i što je opstajalo na zvezdarskoj klimi. A i da je bilo kvarljivo, ne bi ni stiglo da se pokvari, pošto su te zalihe veoma brzo nestajale, jer je toliko vječito gladnih usta malo gdje bilo na okupu.
Postojao je nepisani dogovor, koji je važio za sve - ukoliko je neko trebao da bude sa djevojkom, onda je dobijao sobu onoliko koliko mu je i trebalo, bez ijednog prigovora. Svako je vodio računa da svoje pravo iskoristi, a da ostane prostora i za ostale, da i oni budu sa svojim ljubavima.
E, da je soba 119 sa svim tim svojim stanarima nastavila da traje i traje, onda bi sve to i ličilo na bajku. A i ova priča da je napisana u to vrijeme, ne bi ni bila priča, sem, možda, najobičniji novinski članak, jer ih je bilo nebrojeno i proživljavale su ih generacije i generacije studentkinja i studenata svih postojećih beogradskih domova. Naravno, tokom studija i tokom boravka u sobi 119 teklo je sve ustaljenim tokom, srećno i berićetno, sa mnogo radosti, druženja, svirki i žurki i sobu su napuštali njeni stanari onako kako je ko završavao studije ili pronalazio neki drugi način življenja, naravno, sa određenom sjetom, onolikom koliko ju je mladi čovjek mogao uopšte i osjetiti. Iako su seobe neminovnost, sastavni dio bitisanja, ono što je ostalo jeste, uistinu, neraskidivo prijateljstvo između većine stanara te sobe, bez obzira gdje je ko živio. Tako su ta prijateljstva i učvršćena, jer su kumovi postali Šiber i Srbo, Ljubiša i Mićo i Milan-Cile i Vojvoda.
A onda su u ovo sadašnje vrijeme započele, nažalost, i neke druge seobe - one na onaj drugi svijet! Da su ti odlasci po redu i nakon dosta proživljenih godina, onda bi se mogli spomenuti onako uzgred, kao prisjećanje, ali i kao neminovnost, jer otići iz života poslije skoro jednog vijeka nešto je i očekivano, ali su ovi uslijedili samo poslije proživljene njegove polovine, onda kada se javlja posebna i pojačana želja da se bude uz porodicu, porod i sa drugovima i prijateljima, onda kad se javlja istinska želja za životom.
Prvi je otputovao Vuksan Božović! Bio je i najstariji u sobi, a poslije studija vratio se u Berane i tamo zaposlio, a potom u Rožajama. Vule je pripadao svijetu boemstva - volio je da igra ,,remi“ i ,,bertl“ i na Zvezdari i u Beranama, ponekada i šah, a uzgred i da popije koju ,,ljutu“. Do kraja je vjerovao da je ,,šljiva“ koju je kupovao subotom na beranskoj pijaci ista kao ona iz starih vremena, kad su seljanke iz udaljenih sela, kriomice od svojih muževa, donosile da prodaju pravu i dobru rakiju, ali samo po litar ili dva, da kupe od tog novca još nešto za kuću. Pjevao je dobro stare šlagere i meksikanske pjesme, a samo koji dan prije nego li je usnuo svoj vječiti san u Kotoru, pjevušio je svoju omiljenu pjesmu ,,Plavo more“.
A onda se na put spremio Milutin-Miško Pajković Pajka, vrsni šahista i igrač malog fudbala! Imao je poseban smisao za šalu i znao je uvijek da ispriča poneku zanimljivu priču, najviše sa smiješnim završetkom. Iako se očekivalo da će ostati u Beogradu, ipak se vratio, najviše zbog roditelja, u Berane, u Lužac i počeo je da radi u Fabrici celuloze i papira na Rudešu, a zatim je, ipak, morao da napusti Berane i da nastavi rad u ,,Goši“ u Smederevskoj Palanci. Već je u to vrijeme bio u braku sa svojom studentskom ljubavlju sa Zvezdare, Gordanom i dobili su i dvije kćerke. A onda jedan, naizgled bezazlen hiruški zahvat na masnom tkivu na leđima, koje mu je smetalo dok je sjedio za volanom, bio je koban - poslije primljene injekcije pao je u komu iz koje se i nije razbudio! Sad vječito nasmijani i dobri Pajka počiva u Lušcu nedaleko od Berana, na groblju na Ovsinama, a društvo mu prave stari borovi i zvijezde iznad lužačkih polja, voćnjaka i livada, Paklene i Rudine.
Iz Budve, gdje je i živio i radio, zajedno sa svojom suprugom Nadicom, takođe ljubavlju iz studentskih dana, takođe sa Zvezdare, zaputio se na mjesno groblje Sulejman-Suki Šuntić. Gitarista i pjevač, ispraćen je pjesmom koju je mnogo volio. Njegova Nadica je otišla prije, a njena smrt je napravila, što je i razumljivo, veliku prazninu u njegovom srcu, koju su ublažavala dva njihova sina. Na sahrani je bio i Branko-Brano Božović, s kojim je bio ne samo cimer, nego i drug i susjed iz iste ulice u Beranama.
A samo koju godinu kasnije i Brano Božović se pridružio svojem starijem bratu Vuksanu, Pajki i Sukiju. I on se vratio iz Beograda, pravo u svoje Berane, zaposlio, oženio, dobio dva sina i nastavio je da boravi u malenom porodičnom, ali toplom stanu, u maloj stambenoj zgradi, više nalik na privatnu kuću, u Polimskoj ulici, sa drvoredom lipa. Odličan loptač, pjevač, vazda spreman za šalu i uvijek zdrav, odjednom je počeo da posjećuje bolnicu - srce mu je neobjašnjivo počelo da slabi. Volio je Zvezdaru, Beograd, a i beranski korzo, limske plaže i fudbalske turnire u malom fudbalu, u kojem je bio pravi umjetnik. Tog dana kad je otišao, bilo je sunčano, kao što je i iz njegove duše uvijek sijalo sunce!
Milorad-Mićo Vujović nije bio iz Berana, nego iz Nikšića, ali je bio kao brat sa braćom Pajković, Miškom Vojvodom, Srbom i Mićom! Naročito sa Mićom! Dva Mića - zajedno u kafani, zajedno u loptačkom timu, zajedno na putovanjima! Dobrodušni i vječito nasmijani, sa posebnim ,,smijalicama“ na obrazima, mladić sa Zvezdare, Mićo Vujović, izabrao je Budvu za svoje novo boravište, sa svojom suprugom Milevom, kćerkom i sinom! A bio je izvanredni igrač velikog i malog fudbala, a na malom igralištu znao je da postigne gol i glavom, što je, ipak, posebno umijeće! Trenirao je na Karaburmi, u OFK Beogradu, igrao je i u svojem Nikšiću, a završio je u budvanskom ,,Mogrenu“! Po završetku igranja bio je sudija i delegat. Dvadesetak dana prije nego li je usnuo u Gospodu čuo se putem telefonskog razgovora sa braćom Pajković i njihovom sestrom od strica. U svakom razgovoru sa njima volio je da spomene Beograd, Zvezdaru i da se prisjeti poneke zanimljive dogodovštine iz tog vremena, pa je to bilo tako i tada, i najavio je da će doći u Berane, u Lužac, da ih posjeti. Ali, umjesto puta u taj dio Crne Gore, morao se zaputiti u cetinjsku bolnicu, da tamo i usni san iz kojeg se nije uspio vratiti, a koji je nastavio da vječito sanja na groblju u Kočanima kod Nikšića!
Soba 119 u drugom bloku studentskog doma na Zvezdari, iz sedamdesetih godina, soba onih kojih više nema i onih koji su još u ovoj galaksiji, u ovom sazvežđu, na ovoj planeti, a nijesu je zaboravili, soba prepuna mladalačkog zanosa i ushićenja, soba maštanja, soba sa svojim suncem, mjesecom i zvijezdama, soba sa svojom vaseljenom, soba uspomena, u stvari je ovaploćenje i simbol i onih ostalih soba u domu, kao recimo one 412/II, u kojima su boravili ti mladići. Zato je i izabrana da ih sve i objedini i da tinja kao nekakav tihi oganj oko kojeg se griju njihova sjećanja na ono što je minulo, ali i na one koji su nestali!
Zato ih iz nje, skoturene duboko u njihovim srcima, baš kao dijete koje se ručicama obisnulo oko majčinog vrata, i danas pahne neki iskričavi dah i osjeti se naveliko njen posebni duh, ma gdje se nalazili!
Dah i duh čarobne sobe 119, u kojoj su u čarobno vrijeme Zvezdare, živjeli neki čarobni mladići, u svom čarobnom svijetu!
Milija Pajković
(Iz knjige ,,Čarobni krug dvojkom“)
