Ovo nije sinopsis za dramu. Život je drama. I scena s razlogom. Sa suzama, bolom i pamćenjem, od ukopa do godišnjice. I, nek se vjeruje, do vječnosti. Poljubac je najveći susret na svijetu, ispovijedao je sebe od Mostara do Libertivila, pjesnik, ambasador i usamljenik, Jovan Dučić.
I stigao je sa zakasnelim poljupcem, sa kraja već odomaćenog svijeta, srca i poezije.
Javljaju da je Bobo bolestan. „Koji Bobo?“ pitaju. „Bobo“ kažu, „brat Zorana Milovića“. Znate, to su braća, vajari i izrodnici prirode. Naški rečeno - Beranci. I dolaze. Vlasnik nekog uglednog restorana, dobronoćnik Beranaca, Bobo je obolio. Utvrđuju ljekari i ostali dijagnostičari da još ništa nije ustanovljeno. Više dobro nego kobno.
Prećutno, bez dosluha sa Limom, a to im rijeka svojim tokom, našom nizvodnicom ili ćudoređem oprašta. Jer taj Lim nema vremena za bilo kakve konsultacije. Čak ni sa Drinom, ni sa Crnim morem.
Stiže se do Boba. Bez dogovora se svi nalaze na stanici srca. Kao da su usred Berana, a ono ispred hotela Moskva, pogledima pojašnjavaju razloge susreta. Što se tiče bolesti, tu niko ne prednjači, ni posjetnik, ni bolesnik. Kroz bolničku kapiju ka odajama pretrpanim bijelom krevetninom, razmjenjuju svoje rane i bolove naši najmiliji. Čekaju da im se dođe.
Sa najvećim osjećanjem beranske ljepote i otmenosti koja joj po rođenju pripada, ulazi u avion nježnosti, jer je plovila nebom, stjuardesa Buba Ljubinka Garčević, a potom, nimalo drugačiji od nas, Beranci Giga Božović, Jovo Osmajlić, i opet najbliskiji po crtežu i pjesmi svom zavičaju, Jovo Bogićević. Sa njima, ruku pod ruku, gracioznog hoda, legenda mladićkog asfalta, ljubavi i djevojčurstva, besmrtna Pitina ljubav, Zorica Milošević.
Pomislim, čini se da je bolnica naša najozbiljnija i najuvjerljivija domovina. Naše državljanstvo. Sa njom prečice idemo u Evropu. Neka ne bude zlurado shvaćeno, poznatiji smo u svijetu po ljekarima nego po političarima. O hirurgu svjetskog pomena, Božini Radeviću, da ne govorim. Njegova ordinacija i u Hjustonu je otvorena za Berance.
Eto, usuđujem se da prepišem jednu kinesku mudrost. Oni kažu za sebe: Mi, ljubav i ostale sitnice. A ako nije poljubac najveći susret na svijetu, ni u smrti ne mora da bude najpreči...
Jedna dublja, potresnija i istinitija predstava iz naručja života, već se ćutke, s' poštovanjem, kako umije da izrazi ovaj narod, događala za dublje pamćenje, dolaskom posmrtnih ostataka Boba Milovića, ugostitelja i vajara, majstora intarzije i nebrojenih umjetničkih zapleta, snoviđenja i nedoumica sa svijetom.
Stigao je u zavičaj zakopčan preko glave u odijelu od hrastovine. Vratio se na početak svih svojih inspiracija. Dalje se više nije imalo kuda ići. Stigao je na početku zrelosti. Otišao na kraju nedovršenih influenci i snova.
Za sada je dovoljno, utjehe radi, da ga grli umjesto trnja, spokoj i nemir crnogorskog neba.
Miomir Mijo Mišović
