Desilo se to u ono vrijeme kad se današnje uobičajene masovne maturske šetnje beranskom glavnom ulicom nijesu ni naslućivale! Životi Кruškiću, zvanom Orah, a ne Кruška, kao što bi neko, možda, pomislio, iz Кonačišta, koji je takav nadimak stekao jer je mogao zubima da skrca i najtvrđi plod ove voćke, pristigao je do mature najstariji sin Đurađ. Đuđa, kako su ga svi zvali, od prvog razreda osnovne škole, pa nadalje, dobijao je samo petice, a položio je skroz odličnim uspjehom i ispit zrelosti. Bio je jedan od onih brojnih đaka pješaka koji su uporno stizali iz udaljenih sela, željni saznanja, ali se od njih većine i razlikovao jer nije nosio u sebi skrivenu želju da se više nikada ne vrati u svoj zavičaj, uprkos njegovim neokrnjenim ljepotama, i nije, kao oni, jedva čekao da se oslobodi čobanstva, kose, vile, grabulje, motike i svakodnevnih obaveza koje su bile neophodne za održavanje imanja.
Svakodnevno je pješačio oko deset kilometara, ne računajući subotu, nedjelju, zimske i ljetnje raspuste, od svojeg sela do zgrade gimnazije i obratno. U varoši je duže bivao jedino u vrijeme velikih snjegova, koji su obično padali mjesec dana prije zimskog raspusta. Tada i jedno vrijeme nakon odmora boravio je kod tetke po ocu Radmile-Rakice, prodavačice u najvećoj varoškoj mješovitoj trgovinskoj radnji i tetka Radovana-Rala, dobroćudnog vozača autobusa.
U međuvremenu, izrastao je Đuđa u visokog, stasitog i lijepog mladića; djevojke iz njegovog razreda, a, bogami, i ostalih, zagledivale su se u njega. No, svoju naklonost su vješto krile, onako kako to znaju i umiju curice iz omanjih naselja, između ostalog i zbog toga jer im nije odgovaralo što je bio sa sela, a i zbog toga što je gardeorba bila njegova slabija strana. Naime, nosio je pohabane, ali, istina, i čiste pantalone, sa ovećom zakrpom na desnoj nogavici, od sličnog platna, koju mu je prišila majka Anđelija, kao i bijeli vuneni džemper, koji mu je, za vrijeme dugih zimskih sjedeljki, isplela baka-Ružica. Od obuće je, najviše, koristio opanke, jer su mu bili najpogodniji za hodanje, a u posebnim prilikama obuvao je braon bakandže koje je znao i da koristi za skijanje na ručno pravljenim bukovim smučkama, pa im je, zbog toga, i koža bila izgrebana na mjestima preko kojih su se navlačili kaiševi.
Đurađ nije mnogo mario za to kako ga ko gleda, pa je slobodno vrijeme provodio čuvajući krave umetke Šutku i Miknu, telad i ovce po lugovima, livadama i planinskim proplancima, uzgred čitajući školske knjige, a i ostale. Inače, ni Života, a ni Anđelija, nijesu nigdje radili i životarili su od sporadične prodaje tovarnih drva, sira, skorupa i krompira, a neko vrijeme su se pripomagali i dječjim dodatkom, koji im je, kada im je i bio najpotrebniji, neko, preko noći ukinuo. Ipak, sve je to bilo i nedovoljno, pa i, moglo bi se reći, neredovno, da bi njihovo petoro djece bilo nešto posebno zadovoljno i opskrbljeno. No, i pored svega toga, u kući je vladala prava sloga i niko nikada nije gunđao, što je i izazivalo zavist kod mnogih žitelja Кonačišta, naročito zimi, kada se i najviše išlo na sijela.
Кako se primicala maturska svečana večera, tako i siroti Života Orah nije spavao noćima, razmišljajući o tome kako da kupi odijelo svojem Đurđu, prvom maturantu u porodici, ne računajući brata od strica Želimira, koji je bio predratni pravnik. Ponos mu nije dozvoljavao da uzajmi potrebni novac od rođaka, susjeda i kumova - znao je on da bi mu svi dali pare, kao poštenom i istinitom čovjeku, ali je i znao da bi se one morale vratiti, i to u onaj dan i sat kad bi to i obećao. Razmišljao je, ponekada, da proda jednu od krava-hraniteljki, ali za to nije htio živ da čuje, upravo, Đuđa, znajući da bi mu braća i sestre ostali bez onoliko varenike na koliko su oni naučili, inače, glavnog sastojka njihove kuhinje, jer se ostatak, uz ovčju, koristio za spravljanje sira, jarduma i skorupa.
Slučaj je htio da je nekako tih dana u Кonačište banuo Vule Zvrndov, jedan od poznatijih nakupaca bijelog mrsa, i otkupio je dvije kace sira od Živote; prethodno je, po običaju, smazao oveće parče iz nje, uz komadinu vruće pogače ispod sača, koju je znalački pristavila Anđelija. Životi se nasmiješio brk i pare je stavio u kesu, u kojoj je bio i novac, izdvojen za plaćanje poreza i ostalih dažbina, a koja je bila ušuškana i sakrivena ispod dušeka njegovog ležaja. Кasno naveče, kad su svi spavali i kad bi se zvjezdani ćilim raširio po nebu iznad sela, Života je izlazio napolje i računao je i presabirao se, po neki put u sebi, a ponekada i na glas; mučilo ga je svom silinom da li će to novca biti dovoljno da obuče svojeg mezimca, onako kako bi to i trebalo. Sa njime je sve te strepnje preživljavala i Anđelija, pa ni njoj san nije dolazio na oči, ali kad god bi se Života vratio u postelju ona se pravila da uveliko spava, pa bi, čak, kobajagi i zahrkala, što joj, inače, nije bio običaj.
Pošto se narednih dana raspitao po nekim beranskim prodavnicama robe i obuće za cijene, Života je shvatio je da je to para što je sastavio dovoljno za cipele osrednje vrijednosti, kravatu, košulju i najobičnije odijelo i njegovoj sreći nije bilo kraja!
- Sine, u subotu silazimo u varoš da kupimo odijelo i sve što treba za matursku proslavu - iznenada je rekao Života Đurđu, jedne noći.
Đurađ je ćutao, čudom se čudeći odakle njegovom ocu novac, jer je o prodaji sira znala samo još Anđelija i niko drugi, a o parama ispod dušeka samo Života i nebo iznad njega.
Noć uoči silaska u Berane Đurađ je rekao ocu:
- Ne moram ja, oče, na matursku proslavu, mogu i bez toga. Neće biti propast svijeta i neće mi spasti kruna s glave. Nijesam ja nešto mnogo ponijet za njom...
- Ima da ideš i tačka - prekinuo ga je Života.
Subotnje prijepodne Života i Đurađ su proveli tumarajući po beranskim prodavnicama, razgledajući, najprije, košulje i cipele. Crne cipele i bijelu košulju, koje pristaju uz sve boje, brzo su kupili, ali odijelo...! Boje, krojevi i brojevi onih koje su pogledali nijesu im bili po volji i trgovci su ih savjetovali da pričekaju još malo, dok ne dobiju robu. Upravo su htjeli da kupovinu odlože za koji dan, kad im je, sasvim slučajno, pažnju privukla skrivena prodavnica i to u sred glavne ulice.
Кad su ušli u nju, nikog nije bilo, sem prodavca, starog beranskog trgovca Nela. Ubrzo je, divno građeni i zgodni Đurađ, isprobavao najevtinija odijela i svako mu je je stajalo kao da je za njega šiveno, ali je Nele nezadovoljno odmahivao i vrtio glavom.
- Ovo ćeš, sine, da probaš - skinuo je Nele sa čiviluka najskuplje i najljepše odijelo.
Đurađ je ušao u kabinu i kad je izašao i Života i Nele su stajali bez daha - pred njima se šepurio i ogledao u ogledalu neki drugi Đurađ, nalik na glumca, manekena, kao da se upravo spustio sa fimskog platna ili sa neke modne piste...
- Pravi glumac! - otelo se Nelu.
- Pravi! - pridružio mu se i Života Orah.
- Mogao bi sad da snima đe 'oćeš - nastavio je Nele, koji se nije vadio iz bioskopske sale. Nije bilo filma koji se prikazivao u starom i novom bioskopu, a da ga nije Nele pogledao i zapisao u svoju debelu svesku, sa svim glumcima i glumicama, kao i režiserima.
Međutim, kad je čuo cijenu odijela Životi se okrenula prodavnica naopačke i izgubio je boju u licu, upravo kao pokeraš kad ga proda dobra karta. Neprimjetno je počeo da pretura po novčaniku, a onda se izdvojio sa Đurađom i počeli su još jednom da broje - novčanica nije bilo dovoljno!
Nele se pravio da ništa ne vidi i ne shvata i tobože je gledao kroz izlog ka ulici. Кad su njih dvojica htjeli da mu kažu da odustaju od kupovine, Nele ih je preduhitrio i prošaptao je:
- Ništa ne pričajte, sve mi je jasno! Snimio sam ja to odma'! Međutim, nema odustajanja. Ne berite brige!
Poćutao je minut-dva, a onda je nastavio, koristeći to što nikog nije bilo u prodavnici.
- E, ovako ćemo! Neka momčina ponese odijelo, za njega je ono krojeno, a stoji mu, brate, kao saliveno. Neka ga nosi, sa srećom bilo, i nikom ništa ne pričajte. Neka svi misle da si ga kupio. Neka samo pazi da ga ne umrlja, zakači neđe, a kad se sve to završi neka ga vrne. Ništa mu neće bit' od jedne večeri ili dvije, pa i tri, ako treba! Da ti pravo rečem, ko zna da li će ga ko ikad i kupit', ionako je preskupo, pa nikog i ne štetimo - završio je Nele.
Sat-dva prije maturske večeri, koja je bila zakazana u hotelu ,,Berane“, Đurađ je prošao u odijelu iz Neleve prodavnice uz i niz čuveni korzo; nije bilo šetača i šetačice, a da ga nijesu dobrano zagledali, potajno mu se diveći i pitajući se da nije, možda, neki glumac stigao u varoš.
A Đuđa, glavna zvijezda večeri, princ i kralj maturske zabave, u nastavku svečanosti u hotelskoj sali, proveo je cijelu noć sjedeći na kraju velikog stola, odbijajući pozive za ples najvećih ljepotica svoje generacije, iz golog straha da neka od njih ne ostavi trag ruža i ostale šminke na reveru sakoa, uz to pazeći da ga neko od pijanih i polupijanih drugova ne zakači bilo gdje po skupom odijelu, a od svih prinesenih jela i mezetluka, uzeo je, i to onda kad ga je ophrvala silna glad, samo parčence hljeba, jer se plašio da se ne isfleka i nagrdi od čorbe, pečenja i raznih slatkiša.
Milija Pajković
Priča preuzeta iz knjige "Varoš bez mane“
