Kad god pomislim na školu, sjetim se gnijezda ptica. Škole su, čini mi se, slične njima. Kad ptice napuste jedno gnijezdo, stvaraju novo, a, iako ih možda nose u sjećanjima, na prethodna gnijezda se i ne osvrću.
A mi, privrženiji, nego one, onome odakle smo se „ispilili“, odakle smo krenuli u nove etape životne avanture, ma dokle stigli, na ma koje visine duha se popeli, u mislima nosimo svoj zavičaj, svoje „gnijezdo“. Nosimo svoje doživljaje i, vremenom, kao što se rane od prebola zacjeljuju, zatamnjujemo sjećanja na zimske smrzline, proljećna divljanja bujica, znojna ljeta i jesenje duge kiše, koje premnože i dužinom padanja i količinom vode iz nebeskih ustava, silovite vjetrove. Na potucanja po kvartirima. Na tuge zbog neuzvraćene ljubavi i nepriznavanja svakovrsnih napora na putu dobra. I sve nam se ono iz prošlih vremena, što je bilo za radost, one nade koje su nam, ispod pokrivača pred spavanje, šaputale da će sve biti bolje, da svako zlo nije za zlo, pojavljuje i obasjava i naše unutrašnje i predjele našeg zavičaja. U tome, gimnazija je svjetionik u tamnoj noći, na putu broda naših želja po urlajućim talasima mora.
Kako se sve više fizički udaljavamo od nje, u mislima se sve više vraćamo gimnaziji, onoj areni, svakako ne reviji, u kojoj smo mi, njeni đaci, bili gladijatori, koji smo se upustili u rizičnu bitku da osvojimo što više znanja, koje će biti u službi dobra, da bismo se u zavičaj, kao u gnijezdo, iz kojeg toplina nije izvjetrila, vratili uzdignuta čela, i da, kako to naš narod kaže, vedro gledamo po ljudima, da, probijajući se kroz magle, izađemo na sunce.
Svjesni toga, da zaborav, koliko god može, zatrpava sjećanje na nas, i da nas prostori, rasipajući jedne od drugih, odaljuju, sve više, svako na svoj način, isticali smo zastave svojih dostignuća, svak u svojem opredjeljenju – na polju privredne djelatnosti, sporta, tehnike, nauke, umjetnosti, i, tu i tamo, bljesnulo bi saznanje da je neko, u nečemu, postigao nešto više. Ali, osim ako nam je nešto lično trebalo, manje smo se osvrtali na napore i na rezultate onih koji su djelovali izvan onoga što je zaokupljalo nas, onoga čime smo se mi bavili.
Svi smo svjesni toga da smo zajedno jači, i osjetili smo potrebu toga, da treba da se organizujemo da stanemo naspram zaborava i tako što ćemo da otrgnemo uz najviše visine, da bismo pogledali unaokolo i vidjeli gdje su i šta su postigle kolege iz naše generacije ali i drugih generacija beranskih đaka, kako, kao činjenice, pulsiraju, da čuvamo uspomene na one kojih više nema. Da, u bespućima života, prolazeći preko mutnih potoka i tmorova šuma, kroz vijavice i lapavice, naiđemo na vatane, tu zastanemo, da uzmemo topline i damo svoje. Da, u trci ovoga svijeta, nađemo vremena da popričamo, a, vladika, pjesnik nad pjesnicima, nas je naučio da je pričanje duši poslastica. Da jedni drugima, budemo od pomoći, jer, kako se kaže, drvo se naslanja na drvo, a čovjek na čovjeka.
Zahvaljujući toj inicijativi, šestog novembra 2016, na dan kad je, sad već daleke 1913, osnovana Beranska gimnazija, u Beogradu je osnovano Društvo đaka Beranske gimnazije u Beogradu. Društvo je, prije svega, naš putokaz za snalaženje kako da učvrstimo naše školsko drugarstvo, naše bratstvo. Iako, dakle, osnovano u Beogradu, ovo društvo otvoreno je za sve beranske đake, koji to hoće, ali i sve prijatelje ove značajne ustanove, koja je pretrajala i kroz najteža vremena, koja traje, i koja će trajati, sve dok bude novih talasa đaka, koji će, okretati glave prema ovom izvoru znanja.
U ratna vremena, u Crnoj Gori, najvažnije je bilo koliko je uz pojedinca bilo pušaka, a danas, koliko pojedinac ima znanja, kreativnosti i mogućnosti uticaja radi ostvarivanja dobra, ali i ličnog zadovoljstva.
Takođe, u našoj tradiciji, treperila je misao: Ko se ne osveti, taj se ne posveti. Danas prevlađuje, misao: Ko se ne prosveti, taj se ne posveti. Ili: Ko se ne prosveti taj se ne prosvijetli.
Znanje, koje otvara i najzamandaljenija vrata i osvaja najutvrđenije tvrđave, osnova je za sticanje novih znanja, za izgradnju humanijih odnosa među ljudima, ali i svrsishodnijih odnosa čovjeka prema privrednim resursima, prema svojoj okolini.
Gimnazija je pružala, i pruža, mogućnosti sticanja znanja, i zahvaljujući njoj, mnogi su se „posvetili“ i mnogi se „posvećuju“. Spisak tih đaka Beranske gimnazije nije kratak, a, svakako će se dopunjavati.
Ostaje da poželimo, da ovo društvo ne bude samo inicijativa, samo dobra želja i zato valja da mu pristupimo, kao pritoke rijeci, da u njegove krvne sudove ugradimo i svoje krvi, da, u opštu misao o gimnaziji, ugradimo i svoje misli.
Dobrašin Jelić
April 2017. godine
