Zarudi život i zrijeva uz grijanje zraka koji trnu. Prate ga gluhe melodije, obaviju izmaglice sjećanja. Na čas zatreperi dosluh i osvježi, kao posebno prepoznatljiv znak, duboko zapisan, pojačan. On prosvijetli, fluidno mine, dirne, nađe se u zenitu dražesne pamtljivosti. Tako životom kruže vječni kodovi, generišu i afirmišu ono što traje, daje smisao životu i slavi čovjeka. Čine patinu iskona. Iz plavetnila prošlosti, kao iz utjehe i milosrđa, fine harmonije, prozračne slike života, proplamsa i zažari iskra, zasvijetli neka panorama, zazvuči neka melodija, oživi dragi lik, vaskrsne dobra duša. Ljudi koji prerastaju u pamćenje, koji popune epske prostore čojstva, zaduže i zasluže trajanje i traganje, svojim bićem osimbolišu opšte, kolektivno ljudsko dobro.
Tu, u nekadašnjem Ivangradu, na raskršću puteva i prolaza, naspram današnjeg hotela „S“, godinama je dočekivao, hrabrio i hranio ljude, svojom riječju i susretom ulivao nadu i povjerenje poznati čika Faik – narodni čovjek iz prodavnice preduzeća „Jasikovac“. Bio je on Adrović i Hadrović i Dobrović i Pantović i Celić i Dašić i Svakogović, ali nikad Nikogović. Dato mu je bilo da bude i bio je čovjek za pamćenje. Brašnjavi radni mantil i navedeni kačket, sa lajpisom za uvom, pitomih očiju, zvonkog i darežljivog glasa, šakat, umiljatog pogleda i prefinjenog reljefnog lica – bio je majka sirotinjska.
Ljudi nekosni, zabrinuti i srameći, sa konjima, bez pare u džepu, došli bi kod čika Faja za džak brašna, kukuruza, pa kad plate. „Ima, ima, tovari, tovari, u, kako djeca da budu gladna. Daćeš, platićeš, kako ti bi ime, kako ti se zvao otac, đed, pozdravi ih, ti si iz onoga sela“... Pomagao je i u tovarenju ako je čovjek bio nekadar, star ili nejaka žena. A bivalo je, i fino je bilo, mi srednjoškolci u prolazu, a on „pomognite, pomognite, nu“. Svi smo svesrdno poslušali, prepoznajući već hrapavi glas i časnu starinu. A on je uvijek tu, raspertlanih vezica, čeka i daje.
Sitost i glad prate život. Čika Faik je to znao pa je tolio glad i bio čovjek. A ako bi za čas bio u magacinu da prima robu njegova produžena ruka u životu i čojstvu, u odnosu prema zahtjevima i ljudskim potrebama, bila je čila i vedra supruga Ifeta. Kao da ju je on stvarao. Svako je bio sreten, uslužen i ispraćen. Je li ko ostao dužan Bog zna.
Nema više prodavnice ni čika Faikovog brašna. Sad to sve drugačije izgleda. Ali se ne gubi njegova brašnjava predusretljivost. Ljudska toplina i dobrota i sad zrače sa viruckanjem olovke iza uva. Bojim se i da sada ima gladnih usta, ali nema, nažalost, čika Faika.
Zapamtio i zapisao Petar Rmuš
Tekst preuzet iz Elektronskih novina Espona
